...ostao je mali trag koliko sam ga voljela...maskara odala me da sma plakala do zore...oči mi govore...

...na putu sam prema promjenama...želim promijeniti sve,svoj život,sebe,vratiti se na onaj stari put koji sam prestala sljediti...pokušat ću opet biti ona stara koju ništa ne može povrijediti,poraziti i slomiti...zvuči kao previše želja?..možda,ali mogu ja to,napokon sam shvatila da moram...nedjelja je bil tako čarobna,nevjerojatna...svi prijatelji na jednom mjestu,zabava,puno pića i On..sve se događalo tako brzo,zaboravili smo na trenutak na pijatelje i ostali sami na igralištu iako su nas svi čekali...to je bio zadnji put da sam bila s njim i iskreno ga voljela..svim svojim žarom,čežnjom,strašću,svime što imam u sebi i što me čini ženom...ne,neću ga više nikad tako voljeti...ne na taj način..on će postati uspomena duboko čuvana u meni,uspomena koju nitko neće smjeti dotaknuti i probuditi...nakon toga je otišao u Zagreb,prijaviti se na fax...zvao me petsto puta na dan,možda je to bio samo san...u tih nekoliko dana imala sam osjećaj da sam ponovno onako dječji zaljubljena,ni nebo mi nije bilo granica,nisam skidala osmijeh s lica..sretna&zaljubljena..kako se mogu zaljubiti ponovno u istog čovjeka zbog kojeg sam toliko puta bila srušena na dno,u čovjeka koji je po meni cijelo vrijeme samo gazio i sve moje razloge za ljubav,sve moje misli okretao u svoju korist i uvijek je on bio nevin,a ja dežurni krivac...e pa vratio se,a zaljubljenost nestala...pogazio ju je riječima..sve što sam dosada mislila da osjećam i osjećala postalo je mržnja..nema više ni one želje za osvetom,onog što me tjeralo da ga natjeram da i on vidi koliko boli..i ne želim bježati ovaj put,otići ću naravno,neću s njim provesti cijelo ljeto kako smo planirali,ne,ostavit ću ga samog...s Njom...koliko god me u zadnje vrijeme uvjerio da me možda i voli,da mu je stalo i koliko god mi svi govorili da je možda napokon sve kako je trebalo biti oduvijek Ja&On...ne,neću to još jednom proći...stalno je s njom i to me boli..ubija me iz dana u dan..možda je to njemu samo sex,ali toliko dugo su bili zajedno,toliko dugo dijelili svoje svjetove jedno s drugim da se to može zaboraviti...razumijem to...ali uvijek sam negdje u sjeni svega bila ja..cijelo vrijeme me nečim zadržavao u toj besmislenoj poziciji..nešto me toliko čvrsto vezalo za njega da nisam željela otići..ne želim ni sad,još uvijek postoje niti koje me čvrsto drže uz njega,ali ja moram otići,ostaviti nakon godinu i po sve...i sinoć sam nakon njegovih otrovnih riječi ponovno popustila i otišla kod njega..ne znam iz kojeg razloga..bila sma tako hladna,ledena..ona stara ja..a duboko u sebi plakala..nisam mu dopustila da mi se još jednom približi,ne,izbjegavala sam njegove dodire,sve što bi moglo natjerati da se još jednom predam...imala sam samo jednu želju za ovo ljeto..samo jednu..da mu napokon budem jedina..da ne budem ona druga,zabranjena žena iz sjene koja je uvijek uz njega i u dobru i u zlu..možda će ako odem man je boljeti..prošle godine kad sma otišla,nisam uspjela zaboraviti,sad moram,živjet ću za nešto drugo..neću mu još jednom ponavljati sve,da ga volim,što želim,neću mu reći ni što mi smeta,ne..samo jednostavno otići,ne javljati se i s vremena na vrijeme ga pozdraviti...nikada mu više neću reći da ga volim..napravila sam to zadnji put s toliko strasti i žara,a on se ne sjeća,ne želi se sjetiti...znam da kad okrenem novu stranicu u svom životu,on će se vratiti njoj..to me možda i najviše boli..jer sam to željela svim silama spriječiti..htjela sam da me voli..izabrala sam pogrešnog čovjeka..napokon sam shvatila da više ne postoji ništa posebno što volim na njemu jer se pretvorilo sve u naviku..nikad ga nitko u meni neće zamijeniti..on je moja prva,prava jedina ljubav..ostavio je rupu na mom srcu koja toliko boli i kad samo vjetar zapuše pored mene...neću više nikome dopustiti da mi se tako približi i bojim se da neću vjerovati više nikad nikome kad mi kaže da me voli..ne vjerujem da muškarci mogu voljeti..možda druge da,ali mene ne..i zato ostavljam sve ovo,idem...kamo me vjetar odnese,prepustit ću se njemu..možda napokon netko nađe pravi put i pokaže mi da imam razloga vjerovati da može bolje...
Ljubavi,bilo je lijepo biti kraj tebe i s tobom dijelit snove...dobri moj anđele...ostaj mi zdravo,ne daj se i hvala ti za sve divne godine...


...ostat će mali trag na našim ljuljačkama,koliko sam te voljela...

...ti si me naučio=Klošar&Dama=ne mogu zajedno...

...da pišem?o čemu? kako sve propada prebrzo,još bi se pomirila s tim da stvari teku svojim redom,da se moj svijet ruši samo jednom dnevno..ma nemoguće..kome da uopće lažem da je sve ok?nitko me ne sluša..izgubljena između tišine i sjenki vlastitog postojanja..želim buku..da osjetim da sam živa...neću razmišljati o njemu..to je samo još jedna stvar koja me rasplače u trenutku...gotovo svaki dan visim kod njega,gledamo utakmice,pijemo pivo..ne,neću više...maknut ću ga iz svoje glave,iščupati iz svog života,neću više ovako...nije vrijedno bola...što mi preostaje?često se zapitam..u rijetkim trenutcima glavom mi prođe misao:"Pa volim ja živjeti"..da volim živjeti,ali ne volim svoj život..ne volim sve ono što sam napravila od njega..trebao je biti..ne znam..možda protkan mrvicama sreće,samo mrvice,ne želim velike stvari...bojim se..strah je u svakoj pori mog postojanja,uvukao mi se pod kožu,samo strah..ne znam od čega..kao da se bojim koračati kroz život,kao da se bojim ići dalje...bojim se da će me ponovno netko razočarati,izdati me i zaboraviti me...bojim se zaborava..da će sjećanje izbljediti i da se neću moći sjetiti njegovih usana,da ću zaboraviti točnu nijansu one plave boje u njegovim očima,da će okopniti njegov dodir s mojih bokova i trag s jastuka...onaj parfem..toliko isprepletenih mirisa..zamislite miris Čežnje,dodira,miris tuge koja će uslijediti nakon svakog osmijeha,miris suza...uspjeli?to je miris koji mi pruža svaki pogled u njega,to neću zaboraviti...jeste li ikad tako zamišljali ljubav,kao harmoniju savršeno usklađenih mirisa koji vas dovode do granice razuma...kao otrov koji vam je potreban da preživite,kao droga...gladam drugačijim očima svijet,gledam ga kroz suze i sve izgleda nestvarno..kao da gledam kako se događa nešto pored mene,usporeno i kao da me uopće ne tiče,da to što gledam nije moj život..i smijem se..smijem se biću koje sve to proživljava,koje samo traži način za preživjeti,korača a ne vidi put,traži utjehu u...noći jer čini se da postoji nešto tamnije i neshvatljivije od nečeg što ta bića nazivaju životom...a bojim se otvoriti oči i vidjeti,ugledati istinu da sam to biće ja...netko tko traži smisao neobjašnjivih stvari i često tom nekome pobjegne s usana:“Život nije fer!“..želim da život postoji zbog mene,a ne ja zbog života..i dalje se bojim..da ću nestati prije nego počnem vjerovati ljudima,prije nego me netko zavoli zbog mene i mog ludila,da me voli baš takvu i da ja volim tog nekog..prije nego se jednom sve posloži u pravo vrijeme...bojim se da će se život nastaviti i kad sjećanja nestanu..kad moje uspomene budu zametene u prašini vremena...spremam sve stvari koje bude sjećanja u kutiju..naše slike,nasmijana lica i zagrljaj,iako namješten čini se iskren na slici..u nju vjerujem..prstenje s onih ispijenih boca pana i stihove pjesama...stihove Jednom kad noć ukrade nebu i Divne godine...svaka riječ je ispunjena sjećanjima i čuvam ih zbog toga..čuvam ih iz nekih starih razloga,zbog „NAS“...

...a ja sam htjela samo jedno,da me zavoliš...

...život je kocka i moraš biti okorjeli kockar da bi znao upravljati njime...baciš kocku i dobiješ šest?ponekad?to je stvar sreće,puke sreće i igre Bogova koji sve konce drže u svojim rukama...riskirati svakog dana iznova?..ne znam kako...kao da je moj život već napisan negdje i moram živjeti po tuđim pravilima,kao da netko bira umjesto mene...hladnokrvno mi je rekao da je ona opet bila kod njega,sumnjala sam da će se to dogoditi,a u meni je živjela nada da je to samo puka sumnja,da me neće ponovno slomiti...i nisam ga zvala,nisam mu se javljala..opet ponosna?uzdignute glave?srce ne zna za ponos..moje uvijek popusti...cijelu noć u subotu mi je slao smsove da me voli..osmijeh na licu...krinka?još jedno zavaravanje?previše pitanja na koje ne znam odgovore...navijačka euforija u nedjelju,gledali smo utakmicu zajedno u našem bircu..svi zaokupljeni okruglom stvarčicom koja juri po zelenoj površini..a ja?moje oči fiksirane na njegovim rukama..želim da me dodirne..radi to..čini se nestvarno..opet se javlja ona ista čežnja pomješana sa strahom da me neće dotaknuti i usnama..da će otići bez pozdrava...dao mi je svoj navijački šal,njegov miris..savršeno..ispijamo peto pivo ko fol veseleći se rezultatu i istovremeno šaljemo u materinu sudce po ko zna koji put..a svaki moj osmijeh,svaka moja psovka je upućena njemu jer još ne odlazimo dobro poznatim putem..daje mi prstenje skinuto s pivskih čepova..zezamo se da nas to sad zauvijek veže..nitko nas nikada neće rastaviti?iluzija...i ustajemo se,odlazimo do mog motora,on vozi..čvrsto se držim za njega,ne puštam ga..iznenađenje-vozi do igrališta,do onih naših stepenica iza dvorane i tiho mi govori:"Hoćemo na staro mjesto?Sjećaš se?"..i ovaj put nema pretvaranja,nema rituala,našeg svađanja...i odjednom tvoje usne ponovno svud po meni plove kao nekada,opet sam se lako predala...voli me..vidim mu u očima i smijem se,iskreno...i ništa nas ne sprječava da se izgubimo u mraku,nebu i zvijezdama,da se volimo...kako naivno,snovi postaju stvarnost...radi sve ono što volim,dobro zna što me raduje...i opet savršeno sigurni da u očima onog drugoga možemo pronaći samo sebe,da nitko osim nas ne postoji...prošlo je godinu dana otkad nismo bili ondje,nikada se nismo usudili otići nakon svega..i on vraća one stare uspomene,ne dopušta im da izblijede..opet me čvrsto zagrli i podigne sa stepenica,vrtimo se,ja u njegovom naručju...tako je...puno sjećanja...samo ja i samo on i nebo,vjetar i mjesec koji je tu samo za nas...još nasmijani skupljamo stvari i zezamo se kako će moja mama zvati i pitati di sam k vragu do sad..sjedamo na motor,odlazimo do njegove kuće...i ne poljubi me na rastanku...neko podsvjesno obećanje da će se sve ponoviti još jednom,da mi je nešto ostao dužan...trčim do svoje sobe,bacam se na krevet,u rukama čvrsto držeći onaj navijački šal..tragovi njegovog parfema..kako ga obožavam,kako volim taj miris...i zaspem sretna...jučer ponovno gledanje utakmice,samo drugačije...nema osmijeha,dvije progovorene riječi tijekom cijele večeri...ispijamo svatko svoje pivo,nema pogleda,neće me dotaknuti...i ljutim se..prezirem ga u trenutku,mrzim ga..ne znam zašto...odlazimo kući,svbatko svojim putem...nema NAS...ulazim u kući i u ogledalu pronađem svoj odraz...po licu ostatci maskare,tragovi suza,oči umorne...tresem se,pokušavam ga izbaciti iz glave,NE IDE...ne dopuštam suzama da teku,neću izgubiti još jednu bitku,ne smijem si to dopustiti jer je premalo vremena ostalo do završetka rata...u svakoj bitci sa suzama,sa samom sobom,krvarim..uvijek suze pronađu put i pobjede me...preslaba sam...zvoni mi mobitel...rukom pokušavam sakriti suze od sjene drveća koje se bori s vjetrom na prozorskom staklu...sms..On...napisao je našto u stilu da samo sinoć puno toga mogli zaključiti što se tiče nas dvoje i da to nije baš pohvalno..nisam shvatila...rekli smo puno,a ja sma milijun puta postavila isto pitanje,da li mu je ikad bilo stalo?..nije odgovrio konkretno...prigovarao mi je da se ne trudim dovoljno,da se ne borim za nas...i onda sam mu rekla da se više nemam za što boriti kad znam da on ne želi da budemo zajedno,da napokon bude samo moj,da se na neki moj ludi način volimo...njegove riječi:"Ako tako mislš,onda se ni NEMOJ truditi,bar si se izjasnija,tnx.pozz."..još sam puno tog napisala...nije odgovarao..bojim se da ni neće...a sad..tko zna gdje je,s kim i zašto...ne znam što mislim...glumit ću dijete i ubrati tratinčicu..otkidati laticu po laticu i ushićeno bojati voli me-ne voli me...bit ću opet djevojčica u svome svijetu...prebrzo sam odrasla?zapitam se često...prebrzo ostavila iza sebe sve dječje snove o princu koji će jednoga dana možda i doći..da ću jednom na kraju vlastite priče čuti:..i živjeli su sretno zauvijek...

...al' meni eto ništa osim nas dvoje nije značilo...

Nedostaje mi naša 'ljubav',dragi,nedostaješ mi ti,onakav kakav si bio...
..moram puno tog napisati...previše se stvari izdogađalo... {utorak} nekako smo se pomirili nas dvoje,ne znam ni sama kako,jednostavno smo otišli na jezero navečer,kao tražili Laylu i društvance i završili tamo sami..pokupila sam ga skuterom kod kuće,provozali se malo,popričali i vratili se na piće u našu birtijetinu...došla je i Layla kasnije,malo se s njom zezali i ona odjednom odlazi kući..počnem kupit svoje stvari potpuno uvjerena da svi idemo,tek onda on predloži da nas dvoje odemo do njega kući po košarkašku loptu pa odemo na igralište..još kod njega sretnemo njegovu mamu,heh...igrali smo našu specijalnui košarku,zezali se,uživali..i samo odjednom oboje legli na centar košarkaškog terena,baš tad su se ugasili reflektori..i gledali smo zvijezde..tražili zvježđa,smijali se,skakali jedno po drugom,škakljali se...morala sam kući,već je bila ponoć..odvezla sam njega doma...izvalila se u krevet i još uvijek imala osjećaj da mravi plaze po meni..užasno..i onda stiže smsich od njega..napisao je da dugo nije ležao po noći vani i da mu je bilo predobro,da se ne brinem za mrave jer ću preživjet,poželio mi lijepe snove i poslao kiss...uzaspala sam sretna..bilo mi je dovoljno to prijateljstvo..puno mi znači svaka minuta provedena s njim...{srijeda}...šok...Jana mi je na kavi prije škole objavila da su dvoje egzibicionista koji su se dan prije pojebali(doslovno) u našoj gimzi bili on i njegova najdraža bivša...a bila sam tako sretna zbog malo vremena provedenog s njim...zabolio me opet cijel život..preteško..šesti sat,ja još uvijek u kurcu,a ono stiže mms od njega,njegova slikica kak pije u parku pored gimze i da navratim poslije škole..naravno otišla sam s Janom,malo cugnula i pokupila se kući...baš sam bila spec i ostavila mob u školskoj torbi i tek oko 9 idem pametna ja pogledati koliko ima sati..a tamo 6 smsova i nekoliko poziva-On,da li idemo van...i tak malo se prepirali i oko pola 10 ja otišla skuterom po njega i odvezli se na jezero...da skratim priču,završili smo zajedno..sa svim našim ritualima..prvo svađanje,onda malo škakljanja i jednostavno one njegove preljepe oči kojima ne znam reći ne...nisam ga imala snage pitati za provod u gimzi..izbacila sam to iz glave i uživala..mislila sam da se to nikada neće ponoviti..opet sam mu sve tako lako oprostila,a slomio me je toliko puta,previše sam suza isplakala zbog njega...i opet sam si dopustila da na trenutak pomislim da me možda nekad malo volio,da sam mu važna..svaki njegov dodir je bio ispunjen onom našom posebnom čežnjom,strašću,svaki dodir naših usana neponovljiv i nepogrešiv..savršeno skladan..kao da ga ljubim cijel svoj život...usto mi je zabranio pušenje,bacio moju punu kutiju Avangarda(svetinja moja) u jezero..i ako opet zapalim,ako me negdje vidi Mi nikada više nećemo progovoriti ni riječ..ok obečala sam...misija preteška...vratila sam ga kući,opet nas je vidjelo petsto ljudi..a još uvijek se ne smije znati ni da se pozdravljamo...jadno,prejadno...{četvrtak}..sve onako otprilike ok..cijel dan sam razmišljala jesam li pogriješila jer me toliko muči Njihov odnos..možda ju još uvijek voli,gotovo sam sigurna u to iako stalno pljuje po njoj,već sam milijun puta napisala kako ju naziva,što joj govori u facu..a opet...vratila sam se kući iz škole,mama mi obznanila da ide po tatu na aerodrom u zg..ja naravno odmah otišla na msn,pitala ga hoćemo van i usput spomenula da sam sama kod kuće..nisam ga još zapravo ni pozvala,a već je bio na putu prema mojoj kući..super..i onda rituali..pravo dva sata natezanja,svađanja i razgovora(ozbiljnih,moš mislit)...i onda se ko i prije samo izvalio na moj krevet i kao ide spavati..sastvila sam listu pjesama na kompu i odnjela laptop do njega da me nauči igrati neku igricu..počela je svirati Jednom kad noć..spustio je laptop na pod..privukao me k sebi,nježno zagrlio...i onda opet sve ispočetka..još jednom njegove usne,dodiri..vrijeme je stalo...i nakon nekoliko pjesama Opće opasnosti zasvira Možeš imat moje tijelo ali dušu ne...opet njegove riječi:"To je naša simbolična.."..osjetila sam kako mi se suze nakupljaju u očima i skupljala sam snagu da ih uvjerim da tamo i ostanu...moji su se trebali vratiti i on je krenuo kući..još jedan rastanak..odlazi i bojim se da nikada više neće doći..posljednji poljubac na pragu,zagrljaj i njegove riječi:"Hajde ideš samnom,idemo bilo kud,samo idemo..."..nisam smjela,moji bi me ubili da sam u to doba noći nekud otišla..i jednostavno je otišao..gledala sam kako korača..lakih koraka,sve je dalje odmicao u noć..zamagljeni obrisi..nema ga..sama u sobi..mrak i igra zvijezda na prozorskom staklu..pokušavam naći njegovu kuću negdje u daljini...ne vidi se više..predaleko je..na usnama još uvijek osjećam ugrize..u našim susrtima ima previše strasti..čežnje..previše osjećaja da bi to mogla uzeti zdravo za gotovo...nije se tek tako dogodilo...pokušavam u to vjerovati..uvjerite me...
Od tad se nismo čuli,samo sam mu poslala sms nakon što je izašao iz moje kuće,one dobro poznate riječi:"Bilo je lijepo biti tu,kraj tebe i s tobom dijelit snove..."..i onda ništa..danas sam ga vidjela,nismo se ni pozdravili...ono hello,bilo je previše ljudi...previše sam suza danas isplakala..samo su klizile jedna za drugom i toliko boljele..bol ko nikad boli,al bi bilo lakše da joj dragi kaže da ju voli...ne voli me...kaje se zbog svega..ne znam...sad je negdje u gradu s Njom,sigurno...jebu se,neka se bilo šta...boli me i pomisao na njega...želim opet,želim još...a ne znam,bojim se,ne želim kraj...volim ga..sigurna sam da ga volim...Tko će mi od vas suditi?
*pjesma je preljepa...nedostaje mi naša ljubav...ako se to ljubavlju može zvati...nedostaješ mi...TI...

Ja sam samo tu da ti vrijeme proleti...mene je teško voljeti...

Here I stand again all alone...used to see beauty in life,but no more...
...razgovorom i natezanjem se ništa neće riješiti..stalno oboje ponavljamo iste stvari,ja pokušavam reći da ga volim,a istovremeno da mi je svejedno,a on jednostavno i pokazuje da ga nije briga...vjerovala sam u čuda...jesmo se na neki način pomirili,recimo to tako..odzv sam mu sinoć nakon njegovog naslova na msn-u:"Jednom kad noć...remember?"..i pitao me danas šta mi je to odzv značilo i da se ja napokon odlučim što želim od njega,a ne da ga jedan dan ne trebam a drugi mi je prijeko potreban...ma uvijek si mi potreban...i kao ja sam se odlučila i rekla mu da mi je drago što se družimo i da je sve ok,samo mi je smetalo to što smo malo dobri,pa onda malo nismo...i onda me opet povrijedio,baš kad sam mislila da mu je stalo,riječi su mu bile tako teške kao da me moli da budem ona stara...rekao je da mi nećemo biti dobri čim se počne pričati da samo bili zajedno,da smo kao zajedno,i da me od tog trenutka ne poznaje...ne znam čemu više skrivanje svega tog,nemamo više od koga skrivati...zar sam ja toliko loša?..svi me vrijeđaju u zadnje vrijeme,nikome nisam dovoljno dobra,a zašto?Možda zato što ja istog čovjeka volim već godinu i po i nikad to mišljenje nisam promijenila..možda zato o meni kruže priče da sam kurva,nemoralna,zato što volim?Zato što kad i poljubim nekog tko nije on danima se kajem,tražim oprost od same sebe i zato što uvijek priznam da sam pogriješila...a ja nemam nikog drugog,nikada nisam ni imala i sve što sam mogla sam dala za par poljubaca i nekoliko trenutaka lažne sreće..zar sam zbog tog tako nepodnošljiva,grozna?..i onda mi dođe da pošaljem cijel svijet u materinu,da me svi malo puste na miru...a opet mi treba on,treba više od ičega...opet sam pogriješila,nakon svega pomislila da sam mu nešto značila,da sam vrijedna svega tog mučenja i svog vremena...samu sam sebe precijenila...ja sad ne trebam nekog da mi skida zvijezde s neba,ja trebam nekog da me zagrli čvrsto sad kad mi to najviše treba...da ne budem tako sama,razočarana,da pronađem neki noviu smisao u svemu...treba mi nečje rame na koje se mogu uvijek nasloniti,nekog tko će uvijek biti uz mene,tko će me voljeti...zar je stvarno tako teško voljeti mene?..nikad ni od kog nisam tražila ništa više osim da bude uz mene da mi ponajprije bude prijatelj i vjeruje u mene kad ja izgubim tu svoju vjeru...toliko puta do sad sam dotaknula dno i uvijek se ustala nadajući se boljem,a od nas to bolje ne postoji..ne mogu ga zaboraviti,ne mogu ga pustiti da ide..neću..a znam da nikada nećemo biti zajedno,nikada neću moći ispisati naša imena jedno pored drugog na nekoj klupi u onoj prokletoj gimnaziji gdje sam ga zavoljela...kad pomisliš na me,stara ljubavi,čekat ću te moja ljube kraj naše gimnazije...svaki dan se molim za nas,za bar jedan njegov osmijeh,očito previše tražim...a samo mi je to dovoljno...nađite neki način,neku novu snagu za mene,recite mi kako dalje?..trebaju mi nečje riječi,riječi iskrene da me ovaj put podignu sa dna,da skupim one komadiće srca i složim ga ponovno nekako,da mogu opet voljeti bezuvijetno...dopustite mi da ga volim...natjerajte njega da bude uz mene,da poonosno stane i kaže da sam dio njega...jer on,on je dio mog bića,mene,dio moje vječnosti zauvijek...
...izgovore se riječi,riječi koje bole i više nikag nije briga za one ostavljene koji možda vole...

...zagrli me sad na kraju našeg sna...

..malo sam uništila i sve ono što je ostalo od nas...rekla sm mu istinu,pitao me što mi je i zašto uvijek kao moram ići kad me on nešto pita i zašto ne razgovaram s njim kao nekad,zašto mu više ne govorim sve...sinoć je bio s onom svojom bivšom i nakon toga mene zvao cijelu noć,negdje 30 propuštenih poziva od njega noćas...rekla sma mu da mi je dosta tog da nitko ne smije znat da smo si kao dobri,da mi je jednostavno svega pun k****...i sad se nešto naljutio,a planirali smo večeras otići nekud zajedno...i onda me iznenadio,rekao mi je da poslušam pjesmu 'Divne godine' i da je to njegova poruka za mene...rasplakala sam se...možda me ipak voljeo?...možda je vjerovao u nas?...jednom kad noć ukrade nebu,ljubavi...i dalje je ljubav tu uz nas,ona je tu za tebe...

DIVNE GODINE

Zagrli me sad
Na kraju našeg sna i nemoj plakati
Tko zna
Možda je ljubav samo zaspala
Možda nas opet negdje sačeka

Kad vrijeme jednom lica nabora
Kad mladost prođe sve što je morala
Tko zna
Možda se sretnemo opet

Želim ti sve sve najbojle
Bilo je lijepo biti tu
Kraj tebe i s tobom dijelit snove
Dobri moj anđele
Ostaj mi zbogom ne daj se
I hvala ti za sve divne godine

...na kraju svake priče ti ostanu lijepi snovi...

...evo ja došla napisat neki postich nakon toliko vremena..ma ne znam šta bi rekla...onak,držim se i smijem se i nekako se trudim da mi sve u životu bude super i ok...muči me još toliko stvari...sve ono što se dogodilo u mojoj tzv. 'obitelji' i ne znam,pokušavam ne misliti na to...moram malo dotjerat ocijene u red,ali to mi je najmanja briga...a sad...čujem se s njim ponekad...otvori me na msn-u,odblokirao me nakon dva dana...trudim se ne mislit na njega više toliko,iako je u svakom trenutku tu negdje pored mene,tražim ga pogledom i kad ga nema,ali odlučila sam,to je gotovo..bilo je preteško..takk sad skoro svaki dan na igralištu zajedno ubacujemo malo u koš(Jano=Prva stvar na pravo mjesto hh)..puno sam glupost napravila u zadnje vrijeme,nadam se da on neće doznati za to jer mi se ne sluša još prigovaranja..opet ja po starom,povrijedila sam ljude koje najviše volim na svijetu,glupo je po stoti put reći da mi je žao,ali je...na kraju svake priče uz mene su moji snovi i nadanja za bolje,a nekako mi se više ni to ne da..i sad baljezgam bzvz a takve postove mrzim...danas sam opet malo plakala,ne znam zašto,slušala neke pjesmice i tak suze same od sebe krenule,sjećanja na lijepe dane...i njemu je škola napokon gotova i još ne mogu prihvatiti to da ga više nikada neću sresti u našoj gimnaziji na hodniku,više nikad neće biti onog bok-bok i prijezira u očima..a ni onih osmijeha zbog kojih je sve ovo i počelo..i više nikada neću u išarati klupu stihovima i on neće imati fiziku poslije mene i neće mi ko inaće doći onaj smsich poznatog sadržaja:"Da li je to za mene?" i nema više mojih odgovora:"Naravno,znaš to..."..Puno tog sad se mora zaboraviti...rekao mi je da ne zna kad se vidimo,onak za bzvz na našem igralištu jer mu sad počinju obveze za fax...zapravo u svemu tom sam skužila da ni ne želi ići sam samnom na igralište,uvijek mora i Layla...nikako se ne može sve vratiti na staro,kao što je milijun puta do sad nakon naših svađa...ovo je difinitivno bilo zauvijek,kao što sam mu i rekla taj dan:"Ako odeš sad,otišao si zauvijek..."..sutra je godinu dana od našeg prvog tajnog 'sastanka' na našim stepenicama iza dvorane...još uvijek se sjećam svake riječi koju smo tad oboje izgovorili,sjećam se vjetra,bilo je hladno,njegovog zagrljaja kojim me štitio od svijeta,zvijezda,ostajanja do kasno u noć,gotovo do jutra sjedeći u njegovom krilu i jednostavno razgovarajući s njim o svemu što me brine,čega se bojim...sjetim se svojih riječi i sad znam da sam bila samo djevojčica od 15 i po godina,razmišljala sam potpuno djetinjasto,danas,sve što sam doživjela u posljednjih godinu dana promijenilo je moj odnos prema svijetu..odrasla sam..i sad su mi te izgovorene riječi tako glupe,vjerovala sam tad u sve to,a danas...samo želim zaboraviti..želim vjerovati da se ništa od toga nije dogodilo,da bar opet na trenutak mogu biti to dijete koje mu može vjerovati,djevojčica koju nije izdao milijun puta,koja je tada znala samo za osmijehe s njim,kojoj nikad nije rekao ništa ružno...ostaju mi samo snovi..u njima je sve onako kakvim ja to želim...sanjajmo zajedno...

...suze će srcu šapnuti da je pogriješilo...

...KRAJ...kraj svega,mog izgubljenog života provedenog u snovima,bježeći od realnosti...nisam dovoljno snažna za sve što se dogodilo...puno se stvari dogodilo odkad nisam pisala...prvo onaj rođendan mog prijatelja-bili smo zajedno ondje,otišli zajedno zagrljeni do grada i onda-paf:Ona me napala usred kafića,počela me gurati,skoro šamarati,a on samo stoji,okrene se svom društvu,bez ijedne riječi objašnjenja...boljelo me,boli me i sad...ali tako je sve i počelo...naljutila sam se nešto i prestala mu se obraćati,samo onako uljudno bok-bok...on se na to napizdio totalno i počeo mi prodavat spike da je očito sve bila laž,kako se ja ne trudim dovoljno,da se uopće ne ponašam u skladu s onim što sam rekla da mislim i osjećam...i ok..rekao je da mu se javim kad se počnem tako ponašati i stvarno sam se potrudila,počela bit neko osjećajno biće-to nisam ja...ali propričali smo nekako nategnuto i opet su počeli njegovi naslovi na msn-u=jednom kad noć ukrade nebu...bila sam sretna zadnjih dana koliko sam mogla biti s obzirom da on nije bio ni najmanji problem...imala sam problema kod kuće i u tom bijesu se posvađala s Janom i znam da sam bila kriva i znam da se često ponašam kao da me nije briga za druge...oprosti...sad jadni jučerašnji dan...preksinoć smo otišli na odmaralište na livadama i kampirali,to se radi svake godine organiziraju si prijatelji fešticu za praznik rada,i bude jako jako puno ljudi,uglavnom svi se znamo...bio je i on tamo i ja sam ispala glupača i ok...prvo se on meni javio čim me vidio tamo,ja mu poslala smsić da li se vidimo jer je prekjučer bilo godinu dana od kad smo mi prvi put bili zajedno...predugo za mene inače...i odugovlačio je nešto stalno nije mi htio odgovorit i nekako sam ga onako prepijanog(inače svi se naliju ko majke) na neki način gotovo natjerala na par poljubaca...bilo je jadno..poslje smo se samo svađali i rekla sam mu ako sad ode da mene i sve zaboravi zauvijek i prihvatio je to,otišao..kasnije smo se smsirali,opet je bilo njegovih izjava tipa 'Nemoj srat' i svašt uglavnom...legla sam u svoj šator i plakala dobrih sat vremena,jer boli me sve to...poslije su me zvali na piće dečki iz ulice kod njih u šator i tamo se ja skompala s nekim njihovim frendom,sladak dečko i tak malo onako jadna završila s njim...prejadno...imala sam osjećaj kao da varam samu sebe,a nisam varala nikoga,bilo mi je preteško priznati samoj sebi da sam to napravila,ali jesam i žao mi je...poslje se on stalno šetao oko naših šatora i tamo prodavao neke fore i mi se oko pola 5 ujutro sjetili da bi mogli ić spavat,ja tamo bila jedina cura koja je smjela prespavati u šatoru iz našeg društva(još je jedna spavala ali u autu) i zguralo se nas četvero u jedan šator jer nam je bilo preeehlaaadno,još imam zimsku jaknu na sebi ko i cijel dan jer sam led ledeni...sve su mi to frendovi iz razreda i kako nam je bilo tijesno i gurali smo se,ja legla na jednog frenda da nam bude toplije i tak se grijali i On je očito to vidio nekako i valjda se napizdio jer zna da smo ja i taj nešto prije mutili...ali to nije poanta ove dosadne,sjebane priče...jučer,probude me ljudi u 6 ujutro da mi kažu da je došla Ona i tamo je s njim...i vidjela sam da su zajedno,stalno nekud šetkali,držali se za rukice..kak šlatko,moš mislit...do sada sam bila tvoja lutka bez imena,igračka,zar sam to zaslužila?...ja se raspadam iznutra u komadiće,ko da je nestalo pola mene jer još jednom ista stvar boli još jače..stare rane očito nikad tako neće zacijeliti...a njih dvoje su se do prekjučer svađali,on ju častio raznim uvredama,prostotama,a sad?Uglavnom,zaključak tj. poanta svega je da sam ja sjebana totalka,da se u nekoliko tjedana sve u mom životu uspjelo raspasti i ništa više neće biti kao nekad i zato se svi moraju pomirit s tim da ja nisam ista..da me sve to uspjelo još više ograditi od svijeta,ljudi,prijatelja,onih koji me vole i koji mi žele dobro...sve više vremena provodim sama u mraku razmišljajući i skupljajući u svojoj glavi neke razloge za sve,zbrajajući svoje greške..bojim se života..želim od svega pobjeći daleko,prvenstveno od svog života jer sve polako gubi i ono malo smisla što je imalo...znači gotovo,slomljena do temelja idem dalje jer me nitko ne pita da li mogu i kako ću uspjeti jer mene svaki poraz ne tjera dalje nego vraća na početak ...bojim se...
...za one kojima je stalo do mene...
===>Znam da sam puno griješila i znam da ću griješiti i u buduće,znam da sam bezosjećajna inače prema ostalim ljudima,u to me čudovište moj život pretvorio...i znam da sam sama kriva jer sam se pokušavala ograditi od svijeta ne dopuštajući nikome da mi se približi...ja ne želim da vi zbog druženja samnom postanete takvi,znam da nisam najbolja prijateljica...Samo nemojte to nikada postati jer to je vječito unutranje slamanje,vječna samoća iznutra,bol koja boli više od svih izvanjskih rana jer se stalno lomiš između osjećaja koje želiš pokazati,a stečenom 'ravnoćom' prema svijetu to nisi u stanju pokazati,ne znaš jednostavno i kad želiš..stalna borba sa samim sobom kako bolje prikriti osjećaje jer sebe pokušavaš zaštiti od svijeta odbacivanjem ljudi oko sebe da te ne bi tko slučajno povrijedio...ne dopustitite nikome,pogotovo meni,da vas pretvori u to 'stvorenje'...jer tako nisi čovjek,tad si crna rupa u kojoj se gube sve vrednote zbog kojih je život vrijedan življenja...živite sa svojim osjećajima i pokažite ih uvijek drugima,kad ne mogu ja...jer moj život nije život nego vječita borba za korak naprijed prema što skorijoj smrti jer ne pronalaziš niti jedan dovoljno dobar razlog za dalje...nadam se da će vas netko jednog dana voljeti kao što zaslužujete i da ćete biti sretni,jer nije materijalno ni najmanje bitno nego to da ste s osobom koja voli vas i koju vi volite...žao mi je što ja to neću imati nikada...ali neka,NAVIKLA sam...
...valjda Bog ima neki razlog da me drži na životu....

=...u meni jesen je,mada kažu svi da sad je proljeće...=

...pitam se gdje su nestali svi moji snovi,sve što sam nekad željela,o čemu sam sanjala...sve se promijenilo,jer je na trenutak On opet bio tu i shvatila sam da ništa drugo nije nikada bilo tokliko važno kao sad ovo,a to ne mogu imati...već je prošlo previše vremena i trebala sam krenuti dalje,nastaviti život bez stalnog osvrtanja na prošlost...jer što je bilo,bilo je,to se nikada vratiti neće...bili smo zajedno na Uskrs...opet me pratio do kuće i stajali smo na ulici sat vremena ako ne i više...opet se sve vratilo i ne mogu prijeći preko toga...znam da sam opet ja popustila i možda nisam trebala...ali bila sam sretna...jedan od rijetkih trenutaka u mome životu kad sam bila istinski sretna...nastavili smo dalje kao prijatelji...bilo mi je drago zbog toga,zato što nas dvoje možemo prijeći preko svega i iskreno razgovarati...možda drugačije ne bi ni valjalo...a sad...jedini,sve je tako glupo bez tebe...nismo razgovarali već danima,sama sam na neki način tako odlučila,razljutilo me sve to među nama u trenutku i samoj sam sebi postavila neke granice...ma neka ljudi govore,nek mi stave okove,još više ja,još jače znam,ne puštam te sad...i svi mi govore da tome treba stati na kraj...kao on mene ne poštuje,nije mu stalo,ne voli me(ZNAM i sama),sve mora biti kako njemu odgovara itd..itd...ali hello ljudi=ja ga volim,ja sam još uvijek na istom mjestu nakon godinu i po,a VI?Zapitajte se malo...nitko od vas nije bio dovoljno odlučan,dovoljno na neki način 'jak' da izdrži i nekoliko mjeseci,tjedana,dana...i nakon malo problema odustajete...pa znate što=niste dovoljno voljeli,to nije bilo 'ono' nešto za vas...ok...treba isprobavati i tražiti tu pravu stvar...ali vi i kažete da tog nekog s kim ste trenutno 'volite',pa tko od vas zna uistinu što to voljeti znači?Možda ne znam ni ja,možda nisam nikad bila voljena,ali jedno znam=ljubav je opraštanje,prelaženje preko svih pogrešaka,nikad zaboravljanje,prihvačanje,u ljubavi nisu važne izgovorene riječi,jedno 'volim te' najčešće ništa i ne znači,djela su ono što se broji,važno je koliko možeš izdržati i nikad ne odustati,koliko god te lomilo sve oko tebe,koliko god boljelo i koliko god patnje je potrebno...zato se u životu samo jednom može iskreno voljeti...samo jednom...možda ni ja nisam doživjela to 'jednom',ali sve što sam nabrojala sam prošla,a i dalje ne posustajem i dalje sve riječi i svi ljudi ne mogu mi reči da PRESTANEM,jer ako uspiješ zaboraviti,na bilo koji način,nikada nisi stvarno volio...nikad ne zaboraviš ono što jednom zavoliš...nisam odustala od njega i nikad neću,nisam nikad svoju 'ljubav' pokazivala nikome,mada sam i trebala njemu,jer to mi zamjera,samo sam ga pustila do on odustane,da ode,ali i svaki put mu dopuštam, da se vrati...ni to nije uredu, ne može biti,jer pritom zaboravljam na sebe,svoj ponos...ali ja sam tako odlučila i sad sama nosim taj križ...već predugo traje da za mene ne bi bilo iskreno,već sam nekoliko puta ljudima dopustila da unište ono malo od svega što je ostalo s njim,ali neću i ovaj put da bi drugi bili zadovoljni...već su nas ljudi razdvajali,nekidan smo si nas dvoje obečali da se to više neće dogoditi,nikada više,ne zbog drugih ljudi...tek kad mi on kaže da je kraj svemu,da me ne želi vidjeti i čuti,da ne želi to 'prijateljstvo',e tad ću otići,ali ne i zaboraviti,ne prestati voljeti,jer ja sam naučila da i kad s nekim ne razgovaraš 6 mjeseci i dalje možeš voljeti,boli,previše boli,ali da bi riječi koje su izgovorene bile istinite=ne prestaješ voljeti...to što se ja njemu sad neću javiti,ne,ja nikad nisam prva,to je stvar nečeg drugoga,onog što mrzim,mog jebenog ponosa...a sad 'volite' i lažite sebe..mene više ne...nisam nikoga ni pitala pa mi ne trebaju vaše riječi,ne govorite mi da stavim toču i kažem da je kraj...to poglavlje u mom životu još neće dobiti svoju točku...neću iz inata...

...prijatelji su jedna duša u dva tijela...

=>>>JANO
...ljuta sam na sebe...za puno stvari u zadnje vrijeme sam kriva i ne poričem to,jako dobro to znam i želim prestati više radit sranja svima oko sebe...pogotovo ne ljudima koji su to od mene najmanje zaslužili...ja sam grozna "prijateljica" ako me itko tako uopće može nazvati?!?Ne znam,pitam se nakon svega...OPROSTI za sve...te je riječi tako lako izgovorit,ali stvarno to mislim...nisam mu trebala ništa reći,i sad tražim prave riječi za ispričati se,pokušavam smislit neko dobro opravdanje za sve,ali nema opravdanja...za mene nema opravdanja...ovo sad neće promijeniti ništa,pogriješila sam...ovaj put nema onog mog ALI...ne više...nije on vrijedan našeg prijateljstva,ja jesam sve žrvovala za njega i opet bi,ali ovo je jedina stvar koje nije vrijedan...tko je bio uz mene svo ovo vrijeme,uvijek mi sve opraštao,uvijek u svako doba bio tu i nikad mi nije rekao 'zbogom'?Ti,samo ti i nitko drugi...ovo ne govorim tebi,nego samoj sebi ponavljam,jer to je jedino što je ostalo,jedino što me 'držalo' svo ovo vrijeme...a opet sam ja sve živo pokvarila i još uvijek nisam naučila da prave prijatelje možeš imati samo ako si i ti sam prijatelj...očito ne shvačam...izgubila sam puno tog zbog svojih pogrešaka,TEBE NE ŽELIM IZGUBITI...ne želim bez tebe ići dalje,nikada...imaš se pravo ljutiti,moraš se ljutiti,ošamari me,iviči se...ali ne ostavljaj me nikada...znam da puno tog tražim,jer još jednom meni oprostiti nije lako i ne može se sve samo zaboraviti...ne želim da zaboraviš i tako meni olakšavaš...nisam to zaslužila...nisam dovoljno dobra,nisam vrijedna toga da zbog mene nekome bude uništen dan,život ili bilo koja sekunda toga života...život je prekratak za ić u natrag...a ti znaš da puno tog želim popraviti,puno tog što se tiče NAS jer sad cijel svijet uopće nije bitan...neki ljudi nisu vrijedni spomena,ni riječi koje bi se mogle potrošiti na njih,a sad...sad sam ja jedna od tih ljudi...nisam vrijedna spomena,tvoje riječi ni pogleda...


Tek nekoliko iskrenih riječi...

Sve suze jednom nestanu iz očiju,
jednom više neće biti razloga za plakanje,
kad kiša zamagli ulice,
više se nećeš skrivati
i u noći tražiti opravdanje za sve.
Još su godine pred nama,
još nismo izgubile sve,
ti si moja snaga
i vrćaš mi vjeru u svijet.
Snovi se ruše i nestaju tiho,
ostaje kajanje u tišini tvoje sobe,
jednom ćeš prestati graditi zidove
oko sebe,
uspjet ćeš zaboraviti na prošlo vrijeme.
Ti si jaka,ne slamaš se pred svima,
ja srcem čujem tvoje jauke,
znam kad patiš,
vidim ti u očima,
koiko si si sretna kad nekoga voliš.
Postoji onaj netko tko te voli,
postoji neki sretniji svijet,
ja sam tu da te uvjerim
kako je sve o.k...
Teško je biti iskren prema svima,
tebi ne moram lagati
kada izgubim sve,
često griješim,ali trebam te.
Naučile smo živjeti,
naučile da ljudima ne treba vjerovati,
jer imamo jedna drugu,
uz tebe je sve lakše,lakše je izdržati.
Bila sam korak do ludila,
zbog kajanja,
ali ti si mi vratila nadu,
nadu da postoje ljudi koji su sretni
kada sam ja sretna,
ljudi kao što si ti.
Uvjerila si me da život nije ništa drugo
nego igračka u Božjim rukama,
da nismo sami krivi za sve,
da se ponekad uplete i sudbina.
Ja živim po tvojim riječima,
živim kako si me ti naučila,
i znam da ništa nije važno kao ja i ti,
mi ćemo uvijek biti tim.
Uvijek ću ti poželjeti sreću s bilo kim,
koga ti odabereš,
uvijek sam tu kad god se sjetiš,
i znam da ćemo mi u svemu uspjeti.
Hvala za sve,
za to što postojiš...
I znam,kad pogrješim
i kad me svi tjeraju da dotaknem dno,
ti si tu da kažeš mi:
prijateljice to nije to...

Možda jednom nađeš me tamo gdje prestajem ja,gdje počinješ ti,gdje stali smo mi,ali srest ćeš samo stranca,slučajnog prolaznika i pogled leden iako te taj neznanac nekada voljeo više od sebe...

...stvarno nisam predugo pisala,a puno se tog dogodilo...probat ću nagurati sve u nekoliko rečenica...prvo ona maturalna,bilo je stvarno savršeno i dogodilo se nešto što ću pamtiti cijel svoj život...oko pet ujutro bend je najavio da će prestat svirati,On se popeo na binu i naručio 'Jednom kad noć',otišla sam do njega i njegovog društva,on me uhvatio oko struka,svi su se odmaknuli od nas,i jednostavno smo plesali naslonjeni jedno na drugo kao da ništa drugo na svijetu ne postoji osim nas i te pjesme...tako me čvrsto držao i htjela sam da ta pjesma nikad ne završi,da noć traje vječno...morala sam ići kući,htio je da ostanem...otišla sam...za nekoliko dana vraćali smo se kući iz škole i rekao mi je da pustim tu pjesmu na mobu,kao na njegovom je prazna baterija...pustila sam ju,u mislima sam još uvijek bila u njegovom zagrljaju...i tad me pitao na što me ta pjesma podsjeća..nisam imala snage izgovoriti ni jednu riječ,bilo je previše ljudi oko nas...došla sam kući,logirala se na msn i on me otvorio...pitao me kako se ničeg ne sjećam,kako mogu zaboraviti..pa naravno da nisam zaboravila i tad sam mu to rekla...iznenadile su me njegove riječi-rekao je da je tu pjesmu naručio samo za nas,da je to nešto što nikad neće zaboraviti,rekao je puno tog,da je imao osjećaj da nema nikog oko nas,da se cijel svijet vrti oko nas...ne znam,ali to nije bio onaj isti čovjek kojeg sam ja zavoljela,voljela sam onu njegovu bezosjećajnost i hlanoću,mislila da njemu ne može biti stalo do nekog,da je isti kao ja...a polako sve to ruši...još mi je teže jer znam da me ne voli,nedavno smo razgovarali o tome,ja sam mu napokon priznala da svo ovo vrijeme želim biti s njim,prešla preko svih svojih granica,a on je rekao da sad ne želi nikoga,ne na taj način...želi da budemo prijatelji,da ja budem ona koju može zagrlit kad mu je potrebno,netko tko će uvijek biti tu,uz njega,u svemu,želi iskreno prijateljstvo...rekla sam mu da želim više od nas,da želim nekog koga mogu poljubit kad mi je to potrebno...razočaro me svojim riječima-"Nadam se da ćeš naći nekog takvog kao što tražiš.."...još jednom sam dotakla dno,nakon svih onih dana,noći,nakon svega što smo prošli to je sve što mi može reći,želi da ja uvijek budem tu,pa zna da hoću i da se samnom uvijek može igrati...te večeri nisam plakala,blijedo sam gledala svoj odraz u ogladalu i nisam vidjela ništa..nije bilo suza u očima,nisu mi drhtale usne,samo sam vidjela blijedo lice nekog neznanca..to nisam bila ja...možete sad svi reći da zaboravim,da ga pustim da ide,ali s njim bar znam gdje je dno i dopuštam mu i dalje da gazi po meni...nisam znala da je njemu netko potreban,voljela sam ga zbog toga što je uvijek sve mogao sam,njemu nisu bili potrebni prijatelji,iako ih ima pun k...a sad,sad ga volim zbog toga što mi je rekao da mu trebam,volim ga jer vidim u njegovim očima i pogledu da svijet vidi baš kao i ja...promijenilo me sve to što se dogodilo među nama...i onda jedne subote,bio je na rođ svog najboljeg prijatelja,znala sam da je sigurno puno popio,i nazvao me kao i inače...rekao mi da slušam NAŠU pjesmu,jednom kad noć...pričali smo,poslušala sma još tonu pjesama koje su tamo svirale...nekoliko min nekon što smo završili razgovor,zavo je ponovno,javila sam se i čula nešto što sam oduvijek htjela čuti:"Mala,pa zaboravio sam ti reći da te volim..."..znala sam da ujutro slijedi još jedno zaboravljanje,opet pogažene riječi kojih se nitko ne sjeća,samo ostaju u meni zauvijek...pretrpjela sam i to,još se jednom podigla sa dna nakon razočaranja i nastavila dalje...sve se više zatvaram u sebe,a preteško mi je kad sam sama sa svojim mislima...prošli tjedan se dogodilo svašta...u utorak naveče odjednom mi stiže sms:"Jesi slobodna možda,trebam te sad da budeš uz mene,otišao sam od kuće...pa ako možeš dođi..."i objasnio mi je gdje je...naravno otišla sam..ispričao mi je što se sve dogodilo i shvatila sam da moram biti uz njega,bilo mi je preteško,ali dala sam sve od sebe i bila mu samo prijateljica kojoj može reći sve...htjela sam ostati s njim ondje,ali morala sam kući,bila sam spremna sve ostaviti da budem uz njega bar na taj način,vidjela sam da mu je potreban netko,a odabrao je mene...i situacija se riješila donekle...sad je sve ok,vratio se kući,ne razgovara ni s kim,ali živi nekako...u što sam se to upustila?!?..ja sam tu kad god mu je to potrebno,pokazala sam to,a on to iskorištava...moram se maknuti iz svega,moram ga nekako otjerati iz svog života jer je ovako samo još teže...a nitko to ne razumije,ne shvaća da sam sve izgubila i sve dala što sam mogla za njega..i opet nemam ništa...i dalje sam sama na ovom svijetu,prokleto sama...on se trudi razgovarati samnom,priča bilo što samo da pričamo,a ja jednostavno okrenem glavu na drugu stranu i pravim se da ga ne čujem...ne znam zašto,ali pokušavam od svega pobjeći,on želi to prijateljstvo,a ja nisam dovoljno jaka za još jedan kraj...ne žeilm prijateljstvo,a ne želim se ni truditi postići nešto više jer znam da nema smisla,jedino riješenje bi bilo to da opet prestanemo pričati,da se opet ne poznamo,ali kad se sjetim koliko mi je tad bilo teško,to nisam mogla podnjeti,u meni se svakog dana iznova slamao moj svijet i to ne želim više nikad doživjeti...nikad...i ne znam zašto onda ne uzmem ono što mi se nudi,to jebeno prijateljstvo,valjda zato što je cijel moj svijet on,i sve uvijek na neki način vodi do njega...ne mogu,nemam snage i ne želim... nekidan sam na msnu napisala naslov:"Who will catch me if I fall?",otvorio me i jednostavno napisao:"I will..."..i gdje sam onda ja u toj našoj priči,na čemu i zbog čega...uvijek postoje neki razlozi,a ja želim znati zašto je sve ovako,i zašto mi stalno daje neku nadu,zašto ja uvijek vjerujem da može bolje i da će mi sutra donjeti bolje?!?...
P.S. Sorry,nikome nisam odgovarala na komentare,nisam uhvatila vremena,aliu prvom prilikom...obečajem...


...riječi ove pjesme sad toliko bole,a znam da su istinite za mene...samo ne znam što njemu zanče...

...sad sve mi je jasno...neke stvari shvatiš kad je za njih kasno...

...evo mene...šta reći osim sranja se događaju...alkoholičarko,imaš pravo jednostavno bi ga trebala prekrižiti zauvijek,al ne mogu...u zadnjih par dana se sve nekako izokrenulo...neka mala se zaljepila za njega i sad svaki dan idu zajedno na piće i jedan dio puta kući...ali ja tu ne mogu ništa...nek ide gde mu je mesto,pravo u pakao...mi smo si kao sad stvarno frendovi ili tako nešt...ma nemam pojma..nije više ni bitno..ne želim da se cijel moj svijet okreće samo oko njega iako je sad tako...ja to jednostavno više ne mogu,preteško je i čini mi se kao da ću poludjeti onako skroz..i ne želim sad pisati kako je sve ostalo u mom životu u redu,iako baš i nije,al to mogu izdržat,i kome se više ne čitaju moje nebuloze samo o njemu,ne mora ni čitati...ima onih ljudi koji će pročitat i kojima je stalo,al ja ovo pišem samo zbog sebe...danas je trebao doći kod mene,sve smo se jučer dogovorili,zapravo i ne baš,jer je on skužio da ja pravim neki party na kojem će biti još ljudi..uglavnom...danas mi kaže da ko fol ima trening i ne može doć..pa ono,čovječe,mogo si samo jednostavno reći da to ne želiš i shvatila bi...kak e kuži da mi može reći iskreno u facu da to među nama neće ići više i ok,al ne,on meni priča jedno,a drugima okolo sasvim drugu priču..i pitam se tko tu onda laže...još ona njegova bivša si na ruci napisala njihove inicijale i on mi budala onak kaže vidiš netko te pokušava nadmašit,ja u sebi mislim koja budaletina...toliko se trudi u zadnje vrijeme pričati samnom,sve mi govori,a ja samo odmahnem glavom i praim se da ga nisam čula..ne zanimaju me njegove dogodovštine s drugima,poludim na to...stvarno to više ne mogu i ne želim slušat...ali ipak još uvijek se samo molim za njega,za nas...da on bude sretan...opet zapostavljam sebe i sve pretrpim i prešutim,a ne mogu...nitko ne shvača...već mi je glupo samoj sebi govorit da ga volim,stalno to ponavljati,ali to jedino još istina..ma previše je tog i jednostavno ne znam sve napisati,ne znam sve pretvoriti u riječi,a u tome sam prije bila najbolja...više ni ne pišem one svoje pjesmice,nemaju mi smisla..ad ih poslije pročitam samo mi je još gore...suze svakog dana krenu same od sebe i samo molim Boga da izdržim do kuće,da se zatvorim u svoju sobu i da me cijel svijet pusti na miru...želim biti neko sretno dijete...bar na trenutak,želim samo nas,ništa drugo nije važno...sad stvarno nemam snage više pisati,ne da mi se...Jano,Tina=najveće puse i hvala što ste uvijek uz mene...ja ne bi mogla bez vas...ma zapravo,kome lažem,više nikako ne mogu...

...ova pjesma je u potpunosti napisana za mene...samo ja i moje suze...ali nikad me neće vidjeti da plačem,nikada...nikada...

...Can you forgive me again?..I don't know what I said,but I didn't mean to hurt you...

...evo i mene napokon...puno se tog dogodilo u posljednjih nekoliko dana...četvrtak- bio je onaj jadni,najjadniji dan u godini...imala sam u planu da moja prijateljica proba njemu u torbu ubaciti porukicu od mene,ali nije uspjela...šteta...on se naravno nije ni sjetio,ali ne znam što sam ja uopće očekivala,pa mi nismo zajedno,zapravo nismo jedno drugome ništa...ne znam ni zašto je Jana bila uvjerena da će se on sjetiti i bar mi nešto reći,poslati sms ili bilo što,svi su to očekivali od njega ali ništa se nije dogodilo...njegova 'najdraža',bivša,mu je naravno poslala sms,htjela se naći s njim,ali on t nije htio,za mene odlično...i Jana i ja namolile prof iz matematike da nas pusti drugi sat na kavu,jer kao nismo sposobne ni za što drugo,izlazimo mi iz naše paklene gimze i pred ulazom Ona...bilo mi je nekako žao nje,još uvijek ga je čekala iako je rekao da neće doći,a njoj je nastava završila dva sata prije...ali neka i ona malo pati...uff što sam zloća...nije mi bilo lako taj dan ali izdržala sam...petak-nisam ni mislila da će se baš tako nešto dogodit kad sam se ujutro probudila..bila bi pametnija...te večeri se na neki način u našoj gimzi obilježavalo Valentinovo i svi smo ostajali poslje škole,ja sam još imala trening pa mi bilo taman...poslao mi je poruku,pitao da li ostajem i ja sam rekla da da,i pitala njega da li on ostaje...i pazite sad ovo...čovjek mi kaže da najvjerojatnije neće ostati,ali možda ostane s Njom jer ga je kao zvala da se druže,ko fol nisu otkad su prekinuli...ja popizdila totalno i napisala mu da onda mene nije ni trebao pitati da li ostajem uopće...na to se on napizdio i rekao mi da me više nikad neće ništa pitati kad više ne smije i da se ne može prestati razočaravati u mene i da mu više ne šaljem sms-ove...meni nikako nije išlo u glavu to da se pametan čovjek može napizdit na tak nešto,a zapravo nisam ni ja bila baš u pravu...i otišla sam na trening sva sjb,tamo skoro krepala i vratila se u gimzu sa svojom Janom...i nekako sam uspjela prestat mislit na njega i baš tad počne pjesma čije mi je stihove on nedavno poslao:“Želim da te grlim nježno da osjetiš miris tijela,ljubav će ti biti vječna što si dušo uvijek htjela...“..suze su mi počele teći same od sebe...bilo mi je tako teško,tako jadno...vratila sam se kući krenula na spavanje i tad mi zvoni mob,skriveni broj,ja se javim i on prekine...imala sam neki feeling da je on,ne znam zašto...subota-buđenje mi je bilo totalka jadno,tata je nešt kopao po modemu i kablovima od neta i nešto 'strgo' i sad ja moram svaki put kad želim na net nosit svoj laptop u dnevni boravak..jednosatavno rečeno-jadno...i spremila sam se navečer u grad,sva živčana i ljuta na cijel svijet...nije bilo ništa posebno,naravno srela sam ga..išao je na neku maturalnu,znala sam da će me zvati te noći ko fol bit će prepijan ko i inače...s kim se ja to petljam???...došla sam kući,legla u krevet i naravno zaspala i u 6 ujutro me probudi mob,tko će drugi biti nego on i nije mi se dalo slušat njegovo baljezganje kad ni sam nije zno šta priča i poklopila sam...jučer mi se baš ništa nije dalo,bila sam na treningu,vratila se kući i odmah nazad u krevet..spavala sam cijel dan...i naravno mislila na njega...nisam imala volje ni za što...ne da mi se još puno pisat pa ću po kratkom postupku...danas je u školi bilo ok,zapravo predobro,Jana i ja smo izvodile takve gluposti,cerekale se po hodnicima bzvz i smijale svojim glupostima( Jano=patike,drug silovani sa štapom hehe)...i vratila se kući,otrčala na net,otvorila ga na msnu,ispričala mu se za svoje ispade i sad smo si valjda opet ok..još mi je rekao da nije ostao u petak jer nije imao pametan razlog i ja sam kao imala svoje ispade pa mu nije bilo ni do čeg...i tak malo smo si porazgovarali...neću si više dopuštat takve ispade,stvarno nije ok,mislim svašta si dopuštam...i da sam jučer pisala ovaj post bio bi puno depresivniji i sav nekaki smotan...ali sad sam si nekak happy i ne da mi se uopće mislit na to šta će biti sutra...živimo za danas(ooops,Jano danas ne postoji hh)...i eto tek toliko da napišem šta se sve izdogađalo...nadam se da će biti bolje...ma mora...
pussa&pozzich =)

...nothing is as it seems...

...svakog dana mi je sve gore,plačem sve više iako možda nemam razloga,jer sve je 'u redu'...ništa nije u redu..još je gore nego prije...a sad da počnem iz početka...u subotu sam planirala ići u grad,ali odjednom me on nazvao i rekao da ima prjedlog..zvao me da dođem kod njega da gledamo nekak horore...i ok,pristala sam,otišla do njga i sve je bilo super...zezali smo se,smijali titlovima na srpskom,potpuno priateljski...onda je on donio dekicu pa smo se pokrili jer nam je bilo hladno...neću o 'prljavim' detaljima ispod dekice...hehe...odjednom je uletjela njegova mama u sobu,ja ostala zatečena i šta ću sad,pozdravila ženu,ona još začuđenija od mene...bilo je zanimljivo sve u svemu,jeli smo toffifee i uživali...najčudnije mi je bilo to što ga nisam ni jednom te večeri poljubila,svaki put kad bi mi se približio okrenula sam glavu i pravila se da gledam film...nisam htjela prva popustiti...i tad je počela zivkati ona njegova..čula je od onih dečki koji su me vidjeli da idem prema njegovoj kući da sam ja kod njega...on joj je potvrdio da jesam i da upravo 'spavamo'...smijali smo se njoj i njenim ispadima...oko pola 2 ujutro sam krenula kući,mama me nije ni pitala di sam bila,odlično...sljedeći dan me nazvao i rekao mi da ga nazovem jer imam 'tulum'...i nazvala sma ga,pričali smo o glupostima i bila sam sretna...rekao mi je da ona misli da ju je on zjb kad je rekao da sam stvarno kod njega...mao me to povrijedilo,jer on zapravo i ne želi da ona zna istinu...u zadnje vrijeme je sve ok s nama...oslovljavamo se s kolega/kolegice..jadno,šta ne?!?...sutra je to jebeno Valentinovo..mrzim taj dan,uvijek sam tako prokleto sama..kladila sam se s Tinom i Janom kao da li će se on mene sjetit i hoću li nešto dobit..ja sam naravno rekla da neću,a svim srcem želim bar porukicu nekakvu..mali znak pažnje...a znam da se neće sjetiti..zato se bojim dočekati sutra jer ću biti slomljena,znam da će mi biti teško...zašto uvijek želim nemoguće?!?...i danas je moja frendica vidjela njegovu bivšu s nekim likom u jednom bircu i rekla mu je to..ona očito ima novog dečka,on se pravio kao da ga nije briga,kao da je sve ok..a vidjela sam da mu nije svejedno,toliko sma se jadno osjećala,prejadno...zar sam ja na to pala da me boli svaki njegov pokret,riječ koju ni ne izgovori,sve što ima veze s njim...i dođem kući,upalim msn i vidim tamo njegov naslov:"Saznao sam tko ju naću ljubi,nisam dao da im drugi sudi..."..razočarao me potpuno,zapravo razočarala sam se u sebe samu,jer ne znam kako uspjevam i dalje nakon svega,kako mogu?...bojim se da neću još dugo,da ću napokon svemu tome stati na kraj,da ću staviti točku na sve...bit će mi preteško,ali ništa nije teže od ovoga,ja ne mogu ovako...znam da nikada neću biti kao ona,i ne želim to,ali proganja me to što tvrdi da mu nije ni bilo stalo,zapravo to je i dokazivao svojim postupcima,nazivao ju droljom,kurvom i kako sve ne pred svima,to joj govorio u lice...radio joj svašta,varao ju..ali on je takav...pogotovo u zadnje vrijeme sam bila uvjerena da ju nije volio,a danas...sve se opet srušilo...očito sam ja samu sebe uvjerila u nešto što nema veze sa stvarnošću,opet nova iluzija...ne želim više ovako,nemam snage...nisam ni ja od kamena iako to svi misle,ja se lomim na komadiće i držim sve to u sebi,da drugi ne primjete...a najradije bi plakala pred svima samo da im pokažem da ne mogu,toliko se tog dogodilo a ja to nemam kome reći,nitko mi ne vjeruje da ja jednostavno nemam toliko snage za sve,da ja nisam ono u što sam ih uvjerila...i sad po tko zna koji put plačem sama u svojoj sobi,a to nitko ne vidi i ne čuje..jedino na što još uvijek mislim je on i onaj njegov čvrsti zagrljaj kojim me čuvao od vsega još do jučer...ovako nema smisla,ništa se neće promijeniti..mi nismo stvoreni da budemo zajedno,da bar pokušamo...uzalud je proživaljavati sve ovo još jednom,nije vrijedno truda..ja sam naučila kako živjeti bez njega,teško,ali samu sebe uvjerim da ja nema osjećaje i da ja mogu biti neko biće koje nije od krvi i mesa,koje svijet ne može slomiti...pustit ću ga da ide...još jednom...ali neka se ovaj put na vrača..ne želim to više...htjela sam malo sreće,biti uz njega zauvijek,mislila sam da će ovaj put uspjeti jer ne bi trebalo biti bezznačajno to što se nakon toliko vremena ponovno vratio,što smo prešli prko svega...ali očito je to bila samo još jedna Božja igra u kojoj ja ponovno gubim...valjda tako mora biti,nije ljubav za sve ljude ovoga svijeta..uvjerila sam se da nije za mene...ja moram biti bezosjećajna,misliti samo na tuđu sreću i boriti se za druge,da oni ne padnu kad ih slomi svijet,da oni budu veseli i truditi se da im bude što bolje...a ja sam,po tko zna koji put,manje važna..nisam važna...nema veze...još jednom ću krenuti dalje,ne želim se više okretati,ne želim više biti tu...opet sama,prokleto sama...

...sve je u redu,ti nemaš nikoga... =)

...počela sam zapostavljati blog...ne znam ni sama prave razloge,počela sam izmišljati tonu gluposti koje bi mogla navesti kao opravdanje i onda se zapitala kome lažem?..sjetila sam se da sam ovo i počela pisati samo zbog sebe,da svoje misli i svoj život spremim na jedno mjesto i da se prisjetim što je uistinu moja istina,da ne zaboravim neke stvari dok me svi pokušavaju uvjeriti da je moj život sasvim ok...sad je sve lijepo,na neki način predobro i sviđa mi se...samo iz minute u minutu mijenjam raspoloženje,ne znam ni sama što mi je...nije više On rezervni krivac za sve što mi se dogodi..znam da sam ja jednostavno takva da uvijek želim nešto više od onoga što imam,jer napokon je sve ok,mi smo prijatelji,a ja želim opet više od toga..nedostaje mi...svaki dan se čujemo,pričamo na msn-u po nekoliko sati,danas sam markirala s Janom iz škole zadnja tri sata,on nas je zvao na piće...bilo je zanimljivo..samo opet neka sumnja u meni,sumnjala sam u sve to...bilo je jednostavno preeeviše cura oko njega,on je za svaku imao vremena,a u meni ona odvratna ljubomora..pa bar ja nikad nisam bila ljubomorna..a sad...mislim da se samo bojim da mi ga neka od njih ne 'uzme',da me ne zamijeni nekom novom...opet se puno tog dogodilo protekli tjedan...s nama je sve bilo ok,ali ipak..slavio je 18.rođendan,nisam bila pozvana jer je njgova bivša,ona 'najdraža' bila tamo..doesn't matter...javio mi se,tj.nazvao me u 5 ujutro da mi javi da je 'živ'...kupila sam mu poklon za rođendan..nisam samoj sebi mogla vjerovati,ali jesam...zapravo baš je fora,i njemu se sviđa što je najvažnije,rekao je da mu je to najbolji poklon ikad..kupila sam metalni otvarač za boce i moj frend,zlatar,mi ugravirao na to datum njegovog rođendana,moj inicijal i onaj naš moto:NE IDE...baš fancy,hehe...u utorak je kod nas bio maskembal...otišli smo u birc,moja NLO došla spavat kod mene,i mi tako pili,ja malo previše...i onda nas on otpratio do moje kuće,bolje rečeno,mene je dio puta nosio(na ramenima) jer baš i nisam bila sposobna hodat,a on još manje i kretenus ostavi mob kod mene,tak da sam cijlu noć provela čačkajući po njegovom mobu...a ujutro u školu..uff što me bolila glava,očajno...i da,Layla mi je napravila veliki shit,tak da sam malo posvađana s njom..napokon sam shvatila šta mi radi cijelo vrijeme,leti za njim,a ne želi priznat,a njemu je pun kurac toga...ma sve je ok...šta drugo reći...a sad trčim,opet ću markirat trening i idem s njim na piće...hehe...ma ja sam malo luuuda,šta malo??..vay too much...
pussa&pozzich svima =)

...stvari se polako vraćaju na mjesto..ovako nešto se ne događa često...

...dugo nisam pisala,nisam znala što bi napisala,jer svaki dan se događalo toliko toga..bezbroj mojih promjena raspoloženja..u jednom trenutku sam bila spremna ostaviti sve,bila sam spremna na svašta,a onda opet za nekoliko trenutaka sam malo razmislila i rekla si:"Ostat ću još malo!"...bit će previše ako budem sve pisala,ali jednostavno ne znam odakle početi,još uvijek mi se čini da je sve samo san,ponekad ružan i molim se da se probudim,a na trenutke savršen,onako bezobrazno savršen i čini se neistinitim...dan nakon onog našeg "druženja" u mojoj sobi,njegova 'draga' je čula nešto u vezi tog i oni s se posvađali...moja Lea mi je odjednom poslal sms da mu brzo pošaljem sliku "onog mg rezuckanja",jer je kao rekao ako se uvjeri da sam si nešto napravila,neće se pomiriti s njom...a ja sam i ranije tog dana planirala poslati mu mail,samo nisam znala što bi napisala,samo sam htjela da mu bude žao...i poslal sam mu sliku njegovog nadimka...iznenadio se,pitao me gdje mi je pamet bila,razgovarali smo duugo o tome..zaboljelo me njegovo pitanje:"A zašto baš ja?!?"..nisam znala kako mu više pokazati da ga volim,da sam sve do sad napravila samo zbog njega,da sam stvarno luda,totalno popizdila...ali neka..opet sam samu sebe uvjeravala da je to sigurno kraj,da mi više nećemo razgovarati,da ne postoji nada...sljedeći dan(petak) došla sam kući iz škole,sjela na svoj motor i odjetjela s Laylom na 'kavicu',bolje rečeno votkicu..nije mi se ostajalo dugo,otišla sam kući prva,sjela za komp,ulogirala se na msn i tad mi stigo sms..on...pitao me jesam kod kuće i da ga dodam u kontakte ako hoću..i jesam...prvo smo se malo svađali,ko i inače i onda sve bilo ok,normalno,ko kakvi stari prijatelji...svaki dan se čujemo od tad...bilo je nekih sranja samnom i mojom ljubomorom,nikad nisam mislila da mogu bit toliko ljubomorna,al jesam...dopisivao se na msn-u s onom mojom frendicom koju smo zjb kad je bio kod mene,i to sam još mogla trpiti,ali kad me pitao da mu dam njen broj moba,puko mi film,totalno..na kraju se ispostavilo da mu je broj trebao samo da joj javi da više neće na msn taj dan i šta ja sve znam...te me večeri nazvao,pričali smo sat i po vremena o tim mojim ispadima...i tad sam mu rekla da mi je više dosta svega tog,da mi se ne da igrati,i da ja znam da mu ionako ništa ne značim...iznenadio me njegov odgovor,rekao je da s ni njemu ne da igrati te igrice,ali kao nema izbora(da baš) i pitao me po čemu ja zaključujem da mu nije stalo,i ako da li bi me uopće zvao svaku večer da mu nije stalo i klepetao samnom po sat i po...stvarno sam se tad zapitala..ne mogu pronaći ni jedan pametan odgovor na sve to,ne znam više,ne razumijem i ne mogu...cijel prošli tjedan Layla mi je ponavljala ko pokvarena ploča da su on i 'ona' prekinuli,da je među njima gotovo...nisam znala u što vjerovati jer je on i dalje vrtio istu priču kako nitko ne smije zanati da pričamo,kako nas nigdje ne smiju vidjeti zajedno i blablabla...toliko me to boli,što se ne smije znati da ga volim,da bi i svoj život dala za njega..ja ne želim zauvijek biti ona za koju nitko ne smije znati,ali ne mogu ja njega natjerati da prizna pred svima da svo ovo vrijeme mi zapravo nešto petljamo...glupo bi bilo reći da nemam izbora,imam..mogu birati želim li ga izgubiti i pustiti da sve ode k vragu ili trpiti i dalje ovaj život u sjeni,tu prokletu samoću...često mi se posljednjih dana činilo da bi bilo bolje bez njega,da se ovako samo uništavam i polako propadam,ali trebam ga...sjetim se često onih mjeseci kad od njega nije bilo ni traga ni glasa,koliko sam se samo tad tjerala da izdržim,bilo je dana kad nisam ustajala iz kreveta,uhvatilo me nešto i samo sam ležala i plakala i krivila cijel svijet oko sebe..sad znam da nisu drugi bili krivi,samo sam ja pogriješila jer sam si tad dopustila da se zaljubim..ja?!?...ona za koju su svi mislili da je od kamena...ovako mi je lakše,je preteško i stvarno se moram maksimalno boriti da izdržim ali uspjevam...još uvijek...i bilo je sve ok među nama,koliko to može biti (evo upravo se prijavio na msn,hehe)...išli smo čak sami na kavu,trebala je i Layla s nama ali namjerno nieje došla,zloča moja...i onda u subotu,ja došla kući iz škole,po običaju uključila msn i gledam i čudim se,'njegova draga' me dodala u kontakte..odmah sam mu javila i on mi rekao da ju ne prihvačam..petnaest minuta sam gledala u jebeni ekran i nisam znala što napravit...prihvatila sam ju...a ja u naslovu imam neka bezvezna srceta i njegove inicijale jer smo se nas dvoje nešto zjb s tim...tad je počela paljba,ofkors...osjećaj je bio još gori nego na policijskom ispitivanju,nije da sam ikad bila,al aj...izrešetala me ko niko,preispitale smo cijelu prošlu godinu,svaka moja riječ koju sam rekla bila je laž naravno,on je opet bacao spike da se mi ne poznamo,ne pričamo i nikad,baš nikad nismo bili zajedno(samo ću se nasmijat na to hehe)...prvo njeno pitanje je bilo:"Zašto ti mene mrziš?"..ja se samoj sebi opalila smijat,ali eto ipak ću joj lijpo odg i ja rekla da ju ne mrzim jer ju ne poznajem kao osobu..naravno to joj nije bilo dovoljno objašnjenje..ali eto...i tak smo se 'lijepo' napričale...bila sam u gradu navečer...onak ubijena,jadna samoj sebi jer nisam imala snage čak ni smijati se...nisam ga nigdje srela i to mi je bilo čudno...u nedjelju me otvorio na msn-u...pitao kak je bilo u gradu i rekao mi da on nije išao nego je bio kod nje kod kuće..suze su naravno same počele teći...i onda sam pročitala i drugi red koji je napisao:"Po zadnji put!"...iznenadila samse totalno..rekao je da ju je ostavio prije kojih 2 tjedna ovaj put zauvijek,i da joj je samo išao sve to objasnit..bila sma presretna,ispričao mi je sve zbogčega i zašto,prvi put smo nas dvoje razgovarali o njima...nije mi bilo 'drago' ali saslušala sam ga,i razumjela ga potpuno...ali i dalje ga ona zove svekih 5 minuta i dalje on razgovara s njom,i dalje nas dvoje ne smijemo razgovarati..ali ipak iz svega što mi je rekao shvatila sam da on nju nikad nije volio,baš nikada,predugo je bio s njom ali ju nije voljeo,jedna njegova rečenica me posebno uvjerila u to:"Izgleda da je njoj ipak previše stalo do mene,a meni je dosadilo,ja ne mogu,meni je previše..."..a ja si mislim o čovječe kak si tek sad skužio,pa nije joj stalo,ona njega stvarno voli to znam i ja,i zapitala sam se kako će onda meni povjerovat da ga volim ako to još za nju nije shvatio...ja jesam napravila puno toga i odrekla se svega,možda to napokon vidi...i želi vidjeti moj 'malo umjetničko djelo' na nozi,pitao me kako sam mogla zbog njega tako nešto napraviti i da mi je sigurno trebao 'jebeno dobar razlog'...a razlog je samo jedan...ja ga volim...nisu te riječi meni neko opravdanje,ja samo govorim ono što mislim,što osjećam,u što sam sigurna...i dalje se bojim da mi nikada nećemo 'uspjeti' na moj način,da je sve i dalje samo zabava 'bez obaveza'...vjerujem...samo ne znam više u što...ali vjerujem...ono iskreno,ono pravo,bezuvjetno i istinsko će pobijediti..u to vjerujem,sad znam..a Bog će odlučiti što je to i da li je vrijedno...važno je da sam ja napokon shvatila što želim i da ću se za to borit,da ću pokušati izdržati...i sad mi je jedna prijateljica rekla:"Želja je pola istine..."
I zato želim NAS...
...R&K...= UvijeK&ZauvijeK=...dokle god stojim...

...nemoj dragi,nemoj da ti žao bude kad te moji svatovi probude...

...šta da kažem...prvo ću objasnit naslov,On tu pjesmu obožava,može se raplakat na nju,a ja sam još gora kad ju čujem..jer sjetim se,a sjećanja bole me...opet priča ista?!?...sama sebi uništavam život...sinoć je došao s Lylom kod mene kući...zabavljali smo se kao da smo najbolji prijatelji oduvijek i kao da ćemo to zauvijek ostati...a ništa se neće vratiti na staro,kao nekada kad smo bili stvarno najbolji,kad sam mu mogla reći sve,kad me slušao,vjerovao mi..samo sam glumila cijelu večer,bacala neke jadne spike,i trudila se da ga ne pogledam u oči...zezali smo ljude na msn-u i sad mi se onaj 'frend' zbog svih sranja koje je On napisao ljuti i nije mu lako,jer je pisalo svašta..i on bi sad mogao reći njegovoj 'dragoj' da je On bio kod mene sinoć...život bi mi tad bio još sjebaniji nego sad...ali nadam se da neće,još u to vjerujem...i malo smo pili i šalili se...onda se Layla pokupila kući jer su je njeni zvali..a On,ostao je...nisam ga ni pitala da li želi,jednostavno je ostao...i sjedili smo u mojoj sobi sami,pred kompom,slušali neke pjesmice,progovorili nekoliko riječi,samo nekoliko...i on se samo odjednom izvalio na moj krevet i rekao da će malo odspavat,ja ostala začuđena totalno,i dobro upalim ja samo lampu,ugasim svjetlo i sjednem pred komp...i ne znam što mi je odjednom bilo..otišla sam do njega i rekla mu da se makne s moje strane kreveta jer ja kao uvijek spavam na desnoj...i čovjek mi kaže da neće,da imam mjesta i na desnoj kod njega(imam veeeliki krevet)...počeli smo se zezati,gađati jastucima,škakiljati..sve me to vratilo u prošlost,u one dane kad sam bila nasmijana s pravim razlogom,kad sam mogla sve...nastavili smo se svađati oko te desne strane,ja nam sastavila listu lijepih pjesmica,smanjila malo ton i skočila na njega...on mi rekao da sam napokon pogodila gdje treba ležati..i smijali smo se jedno drugome...onda se jednostavno opet dogodilo...i odjednom tvoje usne ponovo...šaptali smo jedno drugom riječi onih pjesama koje su svirale,čvrsto se zagrlili i nije me puštao...tad je 'ofkors' počela zivkati njegova 'ljubav',ja popizdila,ali naravno nisam mu to pokazala,i tad se on odjednom ustao iz kreveta i isključio mob...vratio se do mene i opet me počeo škakljati,ja se cerekala kao što već dugo nisam,onak od srca...i naravno neću sad prepričavati sve 'prljave' detalje =)..samo bila sma sretna,na neki svoj glupi način,ali on je bio pored mene,baš onako kao što sam sanjala svo ovo vrijeme...na par minuta smo zaspali čvrsto zagrljeni,jedva sam disala,ali bilo mi je svejedno,da sam umrla tog trena,umrla bih s osmijehom...i kretao je kući milijun puta,krene,pa stane i onda se vrati do mene i kaže mi da me ne može ostavit tek tako i otići...gledala sam ga u oči,i činio se iskren jer njegove oči ne znaju da lažu...ali duboko u sebi sam znala koliko laže,kako jebeno laže,jer me uvijek ostavi samu nakon svega,tako hladno i bez pozdrava...izgleda da mu je Lyla rekla za moje 'rezanje'..nije me imao snage pitati,ali stalno je tražio slike na mom mobu i pitao da li ima tamo nešto za njega,nešto namjenjeno samo njemu...milijun puta sam sakrila pogled i lagala da nema,pravila se luda...a Layla je vidjela fotku njegovog imena na mom mobu i rekla mu za to,sigurno...nije ju našao,i bolje,jer ja ne bi imala snage objasniti mu zašto,a on uvijek traži neka opravdanja za sve...znala sam da se 'odsutra' opet ne poznajemo,da smo dvoje ljudi koji se nikada nisu sreli,vidjeli,nikada upoznali,znala sam da sutra opet odlazi njoj...koliko ja god tvrdila da mi je svejedno,da sam na to navikla,nije mi lako,to me svaki dan slama i skrivam suze sama od sebe...ali nema kajanja,to sam si obećala,napravila sma što sam htjela i drago mi je zbog toga jer sve bilo kao nekad kad između nas nije bilo toliko laži,prevara,toliko izgubljenog vremena...i oko pola 3 napokon je stvarno odlučio da ide kući...otišla sam s njim do pola puta,kao da ne ide sam...stali nasred ulice i poljubili se jednom za kraj...mrzim kad mi kaže da se okrenem prva,da on nikada ne odlazi prvi,i onda se pitam kako to ima snage meni reći,odakle mu samo hrabrost...i otišla sam prva,kao i uvijek i nisam se okretala,samo sam pokušavala natjerati sebe da hodam što brže,da putem zaboravim,nadala se da ću se svaki trenutak probuditi iz tog sna,jer koliko god mi je bilo lijepo,zapravo savršeno,cijel svijet je bio naš,nisam htjela još jednom doživjeti to da je otišao i nemam pojma kad će mi se javiti i da li će više ikad vratiti...tako me lagano ubija,i uživa u tome...uživaj dok možeš,dok postojim tu za tebe,dok pamet jednom ne uvjeri srce da to nije dobro za mene...bila sam na pola puta kad mi je poslao sms,poznio me za laku noć i rekao da se čujemo kad sljedeći put bude fešta kod mene...znala sam da 'nećemo trajati',na to je pamet navikla,a srce,ono nikad neće...pitala sam ga zar se tek tad čujemo?..poslušali smo tu večer milijun puta pjesmu 'Ne ide',jer ju oboje obožavamo...odgovorio mi je:"Pa ti znaš da NE IDE kad ovako inače pričamo:) zato pozz"..boljele su me te riječi,povrijedile me,nakon svega on opet može biti isti,hladan,ne znam kad glumi kad je u mojoj blizini ili kad se makne jer to su dvije različite osobe,on jebeno glumi...i odgovorila sam mu da znam da NE IDE i pozdravila ga..nisam mogla spavati,još jedna noć bez sna zbog budale kojoj ja vjerujem,zbog idiota kojeg volim...a ne vjeruje srce pameti...opet sam ostavila cijel svijet postrani zbog njega,i nije mi žao,samo ne mogu podnjeti ovo vrijeme kad ne znam ništa,zapravo znam da sam mu sad u međuvremenu nitko i ništa...uvijek sam samo to i bila...ležala sam u krevetu i prisjećala se svih njegovih riječi i razmišljala u što da vjerujem jer je previše toga rekao...sjetila sam se da kad je počela svirati pjesma 'Nisam sumnjala',na prve taktove mi se približio i prošaptao:"Ponekad poželiš da si samo lutka,koju sam voljeo dok nije pukla,kad slomim te,ti ne plačeš.."u tom trenutku nisam obračala toliku pozornost na to,kao samo je malo iskrivio riječi,tek sam tad,ležeći sama u krevetu u kojem je do prije nekoliko minuta bio on,shvatila što je time rekao...da ću ja uvijek biti samo lutka kojom će se igrati kad se sjeti,kad ga pukne neko ludilo,i valjada sam ga uvjerila,time što sam sve ovo izdržala,da sam toliko jaka,da ja ne plačem..e kad bi znao koliko sam ja noći ležala sama u tom krevetu,jadna,oko mene samo tišina i moje suze...suze kojima se svo vrijeme pitam zašto meni ne ide,zašto je moj cijeli svijet morao srušiti netko tko me izdao,kome do mene nije stalo...a ja mu dajem cijelu sebe,a od njega dobivam mrvice koje nisu vrijedne svega ovoga...sad maloprije smo se čuli,provjeravo je jesam rekla onom 'frendu' da ga je on zjb da ne bi slučajno Ona saznala...naravno da mu nisam rekla,opet sam sve to svalila na svoja leđa,samo ne znam da li mogu toliko podnjeti,,ne znam koliko ću još izdržati...i rekao mi je da mi se na tome zahvaljuje i ono jebeno 'doviđenja:)' ne znam šta mu ono znači svaki put...mene jedna njegova najobičnija riječ može uništiti,natjerati na svašta...više ne znam što si radim...to više ne može tako,a ja i dalje vjerujem u bolje,a to ne postoji,previše sam se puta uvjerila da s njim bolje ne postoji....a znam da ću opet u ponedjeljak kad mi mama bude dežurna ja popustit i zvati ga i on će doći kao svaki put i opet ću ponoviti sve,jer treba mi bar malo,ako ne ljubav,onda milostinja...a sad idi lepi moj i obiđi jedan krug,imaj svaku koju možeš,ali znam da ćeš se opet odlučiti za nju...
...moje riječi više ne znače ništa,ni suze,ni molitve moje tebi ne vrijede kao njene,a u zadnje vrijeme prečesto tražiš u mojim usnama sebe...

...treba mi ljubav,ne milostinja...još je tvoja,još si njen,o kako licemjerno zvuči to kad mi znamo istinu...

...nisam dugo pisala...nisam imala snage napisati sve što se događa tj. što se dogodilo,jer opet je sve zaboravljeno...očito ja za njega nisam bila dovoljno vrijedna nikada da me 'zadrži',da me ne odbaci svaki put kao igračku koju je 'nehotice' slomio...neću ni sad znati sve ispričati,jednostavno nekih se stvari ne želim sjećati,preteško ih je napisati i samoj sebi priznati sve...bojim se da je gotovo iako se čini da tek počinje,ljudi to vide drugačije nego ja,ja znam koliko to boli sa sobom nosi,koliko suza i kajanja...bojim se...
(utorak) ...najduži dan mog života...bila sam sama kod kuće,mama je bila dežurna,a tata još nije došao..dakle mogla sam kud sam htjela i šta sam htjela...poslala sam mu sms i samo ga pitala hoćemo nekud van zabavljat se s društvom...njegov odgovor me toliko zablio,ne njegove riječi jer nije mi ništa 'ružno' rekao,samo su bile tako hladne,kao da priča neznancu kojeg nikada nije ni poznavao...napisao je da 'njegova draga' dolazi kod njega i da će cijelu večer provest s njom i da mu ne šaljem više ništa,kao da ona ne skuži...suze su mi tekle same od sebe,bila sam na rubu živčanog sloma,osječala se tako jadno,nisam nikada mislila da čovjek može tako nisko pasti kao ja tad,dotakla sam dno...zgrabila mobitel i nazvala svoju Janu,mislim da nisam uopće pričala samo sam tih jebenih petnaest minuta razgovora plakala i nisam mogla prestati..ona me tješila,govorila kako on toga nije vrijedan,a ja jednostavno nisam slušala,samo sam dalje plakala i slamala se..znam da je Jani stalo do mene i znam da mi je željela sve najbolje,ali ni njene riječi me nisu mogle podići s dna...samo sam tonula sve dublje jer sam se pogledala u ogledalo i nisam vidjela sebe,nego neku uplakanu djevojku,nešto što se ne može nazvati čovjekom...ubijala me ta samoća,nije nikoga bilo pored mene,a trebao mi je bilo čiji zagrljaj,samo da me netko čvrsto drži u svojim rukama i ništa ne govori,jer ne želim čuti da će sve biti u redu,ne može biti u redu,i ne želim slušati kako on nije vrijedan toga,ja bi za njega i svoj život dala(a neki ljudi kažu da tek kad to osjećaš,to možeš nazvati ljubavlju,ne znam..)samo sam trebala nekog pored sebe...i tad sam jednostavno povadila sve boce alkohola iz kuhinje i natočila od svakog pića po par čaša,odnjela si to u sobu i počela piti..sve zajedno,pomješano konjake,vina i pitajbogašta...našla sam skalpel u svojoj sobi...prvi put u životu sam ga držala u ruci tako čvrsto,odlučno,i nisam razmišljala što radim...još sam bila pri nekakvoj pameti i nisam zarezala venu u koju sam duuugo sjedeći u mraku promatrala,nisam to htjela napravit,ne to,a imala sam snage i za puno više...maknula sam skalpel sa ruke,primila ga još čvršće i napisala njegov nadimak ne nogu,velikim slovima...bilo je krvi,puno,otrčala sam do kupaonice i probala 'izbrisati' ta slova jer sam skužila šta sam napravila,a krv je i dalje curila...sjela sam na krevet gledajući u ta slova,suze su same curile,ne zato što to boli,mogla sam ja podnjeti još više,nego su me ta slova ubijala...i tad su mi suze počele padati po tim posjekotinama...tad je tek počelo boljeti,slane suze ne svježu ranu,a nisam ih mogla zaustaviti...provela sam noć u mraku,u svojoj sobi,sama,razmišlajući o svemu,o Njemu i Njoj,o životu koji nema smisla,koji boli...bila sam tako sama,trebala mi je utjeha,prvi put u životu sam trebala prijatelje da mi pomognu,nisam mogla sama izdržati kao inače,a nikoga nije bilo tu..samo soba,tišina,mrak i ja....otišla sam spavati,ali nisam mogla zaspati...oko pola tri ujutro zazvonio mi je mobitel,mislila sam da Jana provjerava jesam ok...nije bila Jana,bio je On...pitao me jesam budna i rekao da se njemu ne spava...predložila sma da dođe do mene ako hoće,na to je on rekao da ja dođem do njega i svađali smo se tko će kod koga otići...i nismo nikud išli...letjele su samo prazne riječi,oboje sami,svatko u svom krevetu,uz nas samo uvrede,riječi koje bole...i još je nakon svega imao obraza reći mi da lijepo spavam...da,baš lijepo...više ništa nisam razumjela...nisam spavala...zaboljeo me u trenutku cijel život...i opet sam plakala,dočekala jutro plačići,sama,ostavljena,napuštena,zaboravljena....
(srijeda) ...bila sam jadna...potresena svime što se dogodilo proteklu noć i još uvijek sam mislila da je sve bio samo san...samo me ožiljak vratio u stvarnost i shvatila sam da sam potpuno poludjela...izgubila sam sebe...izgubila razum i razlog za postojanje...cijel dan sam bila nekakva nikakva..poslijepodne mi je došao tat i pustio me van,pošto je mama smislila onu famoznu 'zabranu'...prije nego sam izišla iz kuće počeli su me ispitivati tko je 'onaj dečko' koji me u nedjelju dopratio kući,zezali se i šalili s tim,a ja sam izletila van sa suzama u očima,prisjećajući se svega...išla sam sa onim svojim 'frendom' i još nekoliko dečki iz ulice...uspjeli su me oraspoložit svojim lupetanjem,i bila sam nasmješena jer znam da im je svima stalo do mene i da me vole kao sestru i da su uvijek uz mene,samo im ja ne govorim ništa od svega što mi se događa,ne smiju znati,misle da je moj život savršen...i tad odjednom se pojavio On...prvo je sjedio sa svojim društvom,a onda se ko' slučajno preselio kod nas...i pričao sa svima,ja sam šutila i pravila se da je sve u redu,da sma hladna,da mi nije stalo...dečki su kretali polako kući,a meni se još ostalo,nije mi se dalo ići,ali ipak nisam htjela ostat s njim i njegovim društvom iako su me zvali i molili da ostanem...krenula sam i skužila da mi nema moba,nisma mogla kući bez mobitela,nema šanse,ja bez njega ne živim...i ostala sam,sjela s njim i dečkom koji je s mojom sestrom išao u osnovnu,ostatak 'društva' sjedio je za susjednim stolom...i ovaj lik je počeo nešto lupetati i pričat kako me voli i grliti me tamo,ja se ustala,maknula njegovu ruku i izderala se da ja nisam ničija(jer me nazvao svojom)...i tad se javila Njegova sestra i rekla mi:"Još nisi..."..ostala sam zatečena..On mi vratio mob i baš kad sam krenula kući naručili su mi još jedno piće i opet sam ostala..ovaj lik je pričao neke gluposti(vidljivo pod utjecajem C2H5OH),a On me ispod stola uhvatio za ruku..čvrsto me držao,isprepleli smo si prste...dopustila sam mu ono što nikad nisam nikome,odjednom je njegova ruka počela klizit po mojim nogama,seljački ću reći da je bilo 'pipkanja ispod stola'...i tad su oni kretali u nečiju vikendicu još piti i zabavljat se,a ja sma stvarno morala kući...svi smo se ustali počeli oblačit jakne i odjednom me on zagrlio i pazite sad šta je rekao pred svima,zapravo derao se:"Ja nju volim,ja ću nju ženit!"..ja sam se samo nasmijala na to,nisam znala što bi drugo...i oni su otišli,a ja svojim putem kući...zaspala sam oko 3 jer nisam još ništa mogl složiti na svoje mjesto...u 5 ujutro mi stiže sms..On..napisao je da je stigao kući,pa eto samo tako da mi javi da se ja kao ne brinem...nepisala sam mu da nisam mogla zaspat od brige i petsto onih smajlića i deset puta hehe...još me više iznenadio,opet ja ostala šokirana i potpuno zbunjena...
(četvrtak) ...Layla mi stigla kući,bila na praznicima kod bratića i dogovorile smo se da idemo malo van jer se dugo nismo vidjele...pitala sma ga hoće uopće on dolazit,nije odgovorio...samo se tamo,u našem bircu,pojavio na par minuta pozdravio Laylu,oboje smo opet glumili da se ne znamo i nismo se pozdravili...otišao je...bila sam samoj sebi jadna cijelu večer,ali nisam htjela drugima kvarit zabavu...napokon kad mi se Layla vratila imala sam s kim ostajati duuugo,jer ona nikad ne žuri kući...ostavile smo dušu na onom juboksu,igrale neke bezvezne igrice...nisam ni na što drugo mogla misliti osim na njega...ostale smo zadnje u bircu..pokupile se kući...ja došla ubijena od razmišljanja,legla u krevet i nisam imala snage ni za što...još jedna neprospavana noć...
(petak) ...Layla me istjerala iz kreveta jer me zvala na mob,a ja ga kretena ostavila da se puni,pa sam morala pomaknut guzicu iz kreveta...zvala me da mi kaže da nas je on zvao da dođemo u birc tu večer i da moramo ostat s njim do zatvaranja..ja u to nisam previše vjerovala,jer ako želi da dođem,neka me izvoli nazvat...ali ipak mene nije teško nagovorit pa sam otišla i tu večer s Laylom...bio je tamo..pričali smo,zezali se na neki čudni nači,onako rezervirano,zapravo oboje smo zezali Laylu jer smo znali previše istih stvari o njoj i njenoj 'prošlosti' pa smo to iskorištavali za 'nategnutu' međusobnu konverzaciju...večer je prošla prebrzo,on se naravno 'malo' napio,a meni je tad baš slatki,sav je medeni,hehe...pozdravili smo se normalo ko neki stari 'drugovi' i ja sam otišla kući jer me mama zvala već 5 puta...zapravo na neki način sma otišla i ljuta kući jer me toliko nerviralo to njegovo ponašanje ko da je sve ok,kad nije bilo ok,bilo je jadno...ma gazila sam po sebi i svom ponosu...
(subota) ...išli smo u grad..ja sva nikakva,a inače sam ja inicijator zabave i svi moraju bit raspoloženi,inače ih ja sve i odvučem u grad i kad im se ne ide..a meni je došla ta paklena subota kad sam bila pregažena proteklim događajima...Layla mi u gradu(dok smo se uhodavale,ja s votkom u ruci ona s pivom) prepričavala događaje od sinoć...njih dvoje 'kolega' su otišli na neki rođ poslje kod njene frendice i još puuuno popili..kao pričao je o meni cijelo vrijeme,koja god pjesma počne,on kaže da ju ja volim i kao pjeva ju meni,pogotovo Avanturu...i zvala ga je nekoliko puta njegova draga,javio joj se i rekao joj da odjebe,da ga prestane stalno zvati i uglavnom kao da se goni..tako je bar ona rekla..u gradu nije bilo ništa posebno,malo sam pila s Janom,zezale se,poslej navratila do svojih 'uličnih dečki',vratila se do Jane i srela njegovu 'najdražu'..nisu bili zajedno...i kad sam se napokon malo pomirila sa svim i odlučila se zabavit,ko grom iz vedra neba,on prolazi pored mene,s društvom iz razreda...nismo se pozdravili...naravno...pustili su mi Nikotin napokon i tad sam već bila na koljenima,doslovno,jer tu pjesmu toliko volim...prevolim...došla sam kući,ništa posebno,legla u krevet i zaspala...bila sam si tako odvratna,ne znam,ali nisam to ona stara ja,nedostaje mi osmijeh,iskren kao nekada davno...
(nedjelja) ...mama me probudila,otišla sma na misu,bila ljuta na sebe ne znam više zbog čega...dan sam provela pred televizorom,baš nisam ništa radila,samo se izležavala i sažaljavala samu sebe...nevečer krenula do Layle da proslavimo zadnji dan praznika i zalijemo to malo...došla do nejne kuće,a ona naravno ko i inače nije bila spremna i čekam ja nju..čekam...odjednom stiže mi sms,samo kad nisam pala u nesvjest kad sam vidjela od koga je..On..napisao je našto čudno kao:"Jesam te lijepo pozdravio?:)"..ja se pitam kad me pozdravio,nije valjda u gradu u sub a da ja nisam skužila,i pitam ga kad...odgovorio mi da me maloprije sreo,on i tata bili u autu kao on vozio,malo vježba za vozački...i ja ga zvala da ide s nama nešto popit,malo se natezali oko tog,ali je rekao da će ići...i poslao mi još sms da dođem po njega...ja krenula do njega i sreli se na pola puta i pozdravili se normalno i normalno pričali,bez one nategnutosti i napetosti...ušli zajedno u birc,a svi tamo počeli pljeskat i navijati,ja ostala zatečena..i ok,otišli mi na kat do Layle i zezali se onak totalno normalno,kao nekada davno kad samo bili samo prijatelji...i njega zove njegova 'ljubav'..on se neće javit,meni bilo čudno jer nismo ništa pili,on samo jedno pivo,a to je za njega ništa koliko inače pije...i zove ona već deseti put,on i dalje samo prekida pozive i triput mi ponovi da ju je ostavio,da je među njima gotovo...ja samo kad nisam vrištala od sreće,ali sam se i dalje pravila ozbiljna i kao 'ne tiče me se'...i krenuli polako kući,svatko svojim putem...još smo se malo čuli kad sam stigla kući i ništa bezveze se pozdravili...otišla sam spavati s osmijehom,ali imala sam neki čudan osjećaj,zapravo znala sam da će se sljedeći dan pomirit,znala sam,sumnjala...e to se i dogodilo...
...nije me ni pozdravio sljedeći dan...izgleda da opet nismo pričali,ne znam ni kako ni zašto...ja i Jana otišle na kavu prije škole,bili su tamo zajedno,ubijali me,a nisam to smjela pokazati...opet se igrao samnom,ja sma mu to dopustila...ništa nije fer...sad ga svaki dan moram gledati u toj prokletoj gimnaziji i boli me kad prođe pored mene kao da ne postojim,kao da me nema,kao da nikada nisam bila tu...tata mi je otišao,mama je valjda sutre opet dežurna,pa ja i Layla navečer ostajemo kod mene i pijemo...u nedjelju smo imale u planu da i on dođe,ali sad...sve je gotovo..opet se sve tako brzo promijenilo....samo će ožiljak uvijek biti tu,onaj izvana će nestati s vremenom,a srce...da li ja TO još uvijek imam???...previše si ga puta slomio...

...gledaš me a ne daš,to je provokacija... ;*

...opet sinoć događaj za pamćenje...ujutro oko pola 5 prvo mi je posla oneke sms-ove da se ja napokon odlučim šta ja hoću i da se ja prestanem igrat s njim,uglavnom da ga nazovem ako se predomislim...ja mu samo poslala sms da se on mora odlučit a ne ja..i tak opet se malo svađali,rekoa mi da se možemo 'družit' dok opet nitko ne zna za to..meni bilo glpo i nisam ništa odgovarala...naveče mi poslo sms i pitao da li izlazim nekud,ja rekla da bi ali nemam s kim,on da će bit u našem bircu i da dođem i ako mu sredimo neko mjesto pored nas da se vidimo...i ja otišla s onim likomza kojeg sam mislila da mi je stvarno prijatelj,ali sinoć i sad sam se uvjerila da to očito nije...bili mi tamo,zazali se,nisam Njega ni pozdravila ni riječ progovorila s njim...i krenuli svi moji kući jako rano,ovaj moj 'prijatelj' nešto bio ljut i mi se svi pokupili i otišli...i ja opet došla do pola puta i On mi pošalje sms da se vratim jer kao nema on s kim biti tamo...i ja se opet vratila,po ne znam koji put...i čeka on mene,sjedi sam za stolom i sjela ja pored njega i počeli pričat ko neki stari prijatelji kojima se nije nikad ništa dogodilo,kao da smo oduvijek najbolji...bilo tamo još ljudi i svi nas zezaju da ne znaju kako će do svojih jakni kad krenu kući jer među nama postaje vruće...i On,budala,kaže da ima tu neka kemija među nama..ja se opalila smijat...ovi svi likovi pokpili jakne i kao idu kući,još ih on tjera i kaže da nam smetaju...ovi otišli i ugasili svjetlo na katu di smo mi bili i ostali mi u mraku sami,samo za stolom preko puta njegova sestra i neki lik...i nas dvoje se zavalili tamo i pričamo,pa se opet svađamo...ja već trebala bit kod kuće ko i obično,ali nazvala sam mamu i nešto smuljala da ostanem duže...mi pričali nešto o tom zašto sam se ja vratila i zašto je on zvao i spominjali moj mail i smijali se glupim razlozima,on mojim,a ja njegovim...i ja sam stvarno trebala ić kući jer je isteklo i to vrijeme koje sam užicala od mame...ja se pokupila i otišla,a on zamnom viče kao kako ga mogu ostavit samog tamo i još svakakve gluposti...još me pitao da li mi je moj 'prijatelj' nešto spominjao u vezi petka,ja onak ostala začuđena,nisam imala pojma o čemu ovaj priča...a kao taj lik,moj 'prijatelj',se naljutio na njega jer sam ja ostala s njim i sad više ni ne priča s njim,samo ga pozdravi i ode...i još mi je rekao da on,lik,cijelo vrijeme želi bit samnom ali ja o kao ne kužim,pa se zato ljuti...ja mu rekla da ja nisam javno vlasništvo pa da ću bit sa svakim...i otišla ja napokon...opet stigla do pola puta,kad mi stiže sms da ga čekam da je krenu zamnom...i ja ga pričekala...on će mene kao otpratit kući...i putem se svađali oko tog šta bi ja kao htjela da radimo putem...ja pričala gluposti i naravno čovjek mi nije vjerovo...putem još sreli mog bratića,njegovog jako dobrog frenda,i čovjek nas onak začuđeno gleda jer zna da ovaj živi na drugom kraju i ne kuži ašto ovaj ide mojom ulicom...i stigli nas dvoje do moje kuće i obadvoje smo toliko ludi da smo se vratili još pola puta nazad,opet se svađali i smijali istovremeno...i vraćamo se nazad do moje kuće,polako s noge na nogu...mene mama već zvala nekoliko puta i ja svaki put kažem da sam blizu i da ću sad...i napokon me čovjek 'natejero' da kažem šta sam ja ko htjela radit putem...ja samo onako prošapćem:"Avantura je..."...i krenula ja stvarno napokon kući,on onako stoji tamo i kao neće se on okrenut prvi pa da mu mogu prigovarat...ja se vratila do njega i mi se poljubili,onak jako dugo tamo stajali pred mojom kućom...i zagrlio me tako čvrsto,činilo mi se kao da me nikada neće pustit...ja ga onak hoću prestat ljubit,on me još čvršće zagrli i ne da mi da idem...baš je bilo savršeno,nebo puno zvijezda i nas dvoje sami u mraku...samo da nisam morala ić kući...i napokon me pustio i opet se on neće okrenut prvi,ja se okrenem i kažem mu da ja očito uvijek prva popuštam i otrčim do ulaznih vrata,okrenem se i vidim da on još uvijek tamo stoji...ja ušla u kuću,a mama se počela derat ko nikad u životu...i da usput moja mama nas vidjela...i sad sam s njom posvađana jer joj ne želim reći tko je ni ništa,zapravo ne smijem reći da je on...i sad opet zbog tog kašnjenja imam zabranu izlazaka,ali ovaj put ozbiljno,dok mi se tata ne vrati kući,a nemam pojma kad će to bit...ja legla u krevet i poslala mu sms da ne smijem više izlazit van i blablabla,sve što mi je mama rekla...mi se još malo dopisivali i onda me potjero da idem spavat jer ja ko ne smijem bit tako dugo budna...i ja napokon opet bila sretna...maloprije sam se probudila,došla na msn i tamo moj 'prijatelj'...pitao me kad sam došla kući i tak..ja mu sve ispričala i on se naljutio i počeo mi prodavat spike kako On samo manipulira samnom i šta ja se neću napravit zbog njega i da se on meni već čudi...ja znam da On stvarno manipulira samnom,ali dok god on igra moju igru i svaki put kad me vidi zove me nazad,pa i ja ću se dat zajebavat...i bit ći sad sretna zbog tog,neću žaliti dok je meni sve to ok...neka svi misle što hoće ja znam da je to opet bila na neki način pogreška što sam se vratila i pokazala da ću se uvijek vratiti,ali neka sam...da se nisam vratila danas bi se kajala jer kao tko zna što bi bilo...baš me briga,igrat ćemo se dok možemo,a za onu njegovu 'najdražu' baš me briga,pokazao je i dokazao da ju ne voli toliko...ne kužim zašto bi onda trčao zamnom i pratio me kući u zadnje vrijeme jako često,a t nije radio ni onda kad smo si bili predobri...znam da ću poslje svega ovog opet ja plakati,ali bar sam na trenutak sretna i živmi za te trenutke jer sretan život na postoji...pozzz svima...
( *€*@ v.t.p.)

...laži nekog drugog...

...ja sam opet šokirana i samoj sebi glupa i svašt...moji su svi u Zadru a ja nisam htjela ići i zato moram spavat kod bake jer mi moji više ne vjeruju i tak...sinoć ja otišla sa prijateljem na piće i kad tamo u našem bircu On sa svojom sestrom i prijateljima...meni pao mrak na oči..prvo se mi ni ne pozdravljamo ni ništa i poslje oni dođu na kat gdje smo mi bili...ja igrala pikado s dečkima,a On nekom liku iza mene rekao da ako me pošlata da će dobit 100kn,i ovaj budala to napravi i ja mu odvalila šamarčinu da me još i sad boli ruka...mi se vratili sjest za svoj stol i dođe on do nas,pokupi jednog lika i kao oni idu naručit neku pjesmu na džuboks i vratili se i on sjedne s nama za naš stol,počeo čovjek okretati runde,a ja se opet pravim glupa i kao neću piti ono što je on naručio,ali ipak nekako...i počne napokon ta pjesma koju je on naručio i naravno koja će druga bit nego 'Avantura'..i on tamo počeo kao da je to za mene i mog frenda jer kao mi smo nešto često zajedno,a izgleda da ga je i taj moj 'prijatelj' uvjerio da smo mi na dočeku Nove bili zajedno...i njega više nitko ne može razuvjerit,i ja se naljutila jako...i nakon te počne pjesma 'Laži nekog drugog',a ja kipim,totalno i uzmem mob i pošaljem mu sms:"da,da,da lažem nekom drugom"...on pogledao onak u mene,grozno,ja se samo nasmijala...i svi ovi moji krenuli kući,a ja opet glupača ostala s njim...i svađali se mi malo tako,on me nanerviro svoji izjavama i prisiljavo me da mu kažem razlog zbog kojeg sam poslala taj sms i kao da za sve uvijek postoje razlozi...i dođe do mene Laylin bivši i kaže mi da mi mora nešto važno reći,ja se ustala i otišla do njega i pazite se šta mi je lik rekao:"On ja sad tamo cijelo vrijeme dok smo sjedili samo pričao o tebi i o tome kako si ti jedina do kojoj je njemu ikad bilo stalo i da me voli..."...ja nisam mogla vjerovat...tamo bilo još ljudi i moj bratić kji je znao da sam sama kod kuće i on to izvali pred svima,i On meni kao da onda idemo kod mene pravit party i pojest nešto,pa opet nastavit pit..ja se u šali složila s tim...već se oko pola 2 zatvaro taj birc i mi izišli van i kao on ide samnom do moje bake da uzmemo ključ od kuće i idemo kod mene...putem smo se svađali i ja mu rekla da radije šuti ako nema šta pametno reći i on dio puta šutio,ja se pored njga derem,svađam sama sa sobom...i odjednom ja njega uvjerila da počne pričat i onda smo se opet istog trenurka počeli svađat,više se ni ne sječam oko čega...došli nas dvoje pred kuću moje bake i ja njemu kažem da idem spavat,a on meni onako ozbiljno:"A ključ?"...ja mu kažem da sam se šalila sa svim tim jer je moja kuća na drugom kraju i ne da mi se opet do tamo vračat i šta bi mi kao tamo radili sami...on opet počeo da se sad uvjerio da je svaka riječ koju ja izgovorim laž i da me samo htio otpratit do kuće,ali meni se ništa ne može vjerovat..ja na rubu suza...i prebacim ja temu i ptam ga zašto je naručio 'avanturu',on se pčeo izvlačit da nije on blablabla,a i da je čuo da je meni bilo zanimljivo za Novu pa da se prisjetim sa svojim 'navodnim prijateljem'...ja se počela derat na njega i svašta sam mu izgovorila i da ja nisam neka kurva s kojom se on može igrat kad poželi i da ja sve svoje 'avanture' mogu nabrojat na prste jendne ruke..i budala meni kaže da nabrojim,ja počela nabrajat i izostavim njega..on mene onako pogleda u oči i pita kao jesam sigurna da je to sve..a ja tad napravim najveću grešku u životu i kažem mu da onaj netko nije vrijedan spomena i da mi je to najveća pogreška u životu i da sam se samo zbog tog kajala,lagala sam naravno...on me pogleda u oči,a njgove izgledaju kao da će svaki tren ili zaplakati ili me ubiti..i pitam ja njga što je to njemu bilo ako ne pogreška..on mi odgovori:"Zar je sad važno,tebi sam ja samo pogreška i jedino zbog čega se kaješ,hvala najljepša..."..on se okrene i krene nazad,ja otišlaza njim,trčala,vikala,on se nije uopće okretao...trčala sam za njim i priznala sve svoje laži i svašta izgovorila,a on je opet sam zaključio da je sve što ja kažem jebena laž...i sad znam da ga je to najviše u svemu ovome povrijedilo,moje laži,ja jesam lagala,ali samo za dobrobit svih nas,a on je htio da njemu kažem sve šta mislim i budem potpuno iskrena...ja znam da sam pogriješila...i milijun puta sam se okrenula i ja nastavila u svom smjeru,pa onda opet potrčala za njim,molila ga da me pogleda i kaže mi sad šta god hoće,samo me gledao onim svojim ledenim očima i mislim da je usebi proklinjao i mene i onaj dan kad me upoznao...još sam jednom otrčala do njega i rekla mu da ga volim na neki svoj jebeni,glupi način,ali ne znam drugačije i da je to jedino što je još ostalo od svega...tad sam se okrenula i otišla i više nisam pogledala iza sebe...došla sam kod bake oko pola 4,legla u krevet i nazvala ga..i ko zavraga baš tad mi se mob isključio jer mu je baterija bila prazna,ja ga ponovno uključila i nazvala ga i mi pričali...pitao me opet zašto mu ja uvijek moram lagati,a ja sam rekla da mu nakon svega jednostavno en mogu reći istinu jer zvuči glupo..on mi je rekao da onda bar šutim i ne lažem mu u lice,i tad sam mu rekla da mene njegova štunja boli više nego što su njega moje laži ikad mogle i da me boli što me se nikad ne sjeća i što sam ja za njega zaboravljena...i tad mi je reko nešto što me totalno dotuklo:"Ti misliš da tvoje laži ne bole,te tvoje laži nikad neću zaboravit jer su me uništile potpuno i više ti ne mogu vjerovat ni jednu riječ koliko god se trudio.."..pitala sam ga zašto onda misi da njegove laži ne bole,ne to što meni laže nego njoj,a čovjek mi samo mirno rekao da to nije moj problem nego njen i njegov..i om složila sam se s tim...još mi je samo rekao da kad odlučim bit jebeno iskrena da mu se javim,a dotad zbogom...potrošila sam svu lovu s računa,ali nema veze,nije važno...i danas kad sam došla kući od bake napisala sam mu mail i poslala:
"Možda ni nećeš čitati ovo kad vidiš da je od mene,ali svejedno ću ja napokon reći sve šta mislim.
Još jednom se ispričavam za sve svoje glupe laži,iako ti to ništa ne znači sad,a mislim da nikad ni nije.
Sinoć si rekao da ti se javim kad odlučim bit jebeno iskrena prema tebi,pa sad jesam.Ti imaš svoj život i ja znam da ti ne trabam u njemu,samo me stvarno nervira kad si pijan i onda razgovaraš samnom i sve super i sve pet,a onda poslije opet sve zaboraviš. Zašto se uopće uvijek vračaš na staro ako ti nikada nije bilo stalo,a ni sad nije? Ja to stvarno ne razumijem i očito nikad neću. Ti kao uvijek kad me zoveš samo provjeravaš koliko će ljudi saznat za to, a meni to nije dovoljno dobar razlog. Od mene stalno tražiš neke razloge šta god ja napravim,a ako uvijek mora postojat neki razlog moji su očito preglupi i jadni da bi za tebe bili istiniti. Ja se nikad nisam kajala zato što sam bila s tobom,samo sinoć nisam znala šta bi rekla,a ja ne mogu ko ti samo šutit kad ne želim reć istinu,jednostavno ne mogu.Ja sam prije stvarno mislila da si mi najbolji prijatelj,i da ti mogu reći sve,zapravo i govorila sam ti sve,a onda su se dogodile totale gluposti i meni sve to više nije imalo smisla. Znam da sam ja kriva za sve,i ok prihvatila sam to i prestala tražiti bilo kakva opravdanja za sve što se dogodilo. Za tobom trči milijun ovakvih kao što sam ja,naravno one ti ne lažu,ali ja nikad nisam htjela bit jedna od njih jer mi ne treba više opravdavanja pred cijelim svijetom i pred tobom zbog pitajbogačega.Mislila sam da ćemo mi uvijek bit prijatelji,a onda sam to sjebala svojim glupostima i u jednom danu se sve promijenilo,a ja nisam takva da mogu zaboravit tako brzo.
Još sam danas sama kod kuće i ako planiraš uopće nakon onog sinoć razgovarat samnom,izvoli.Ako ne ok,nisam ni prva ni zadnja i što ja tu više mogu....
Samo sam uvijek htjela da ti budeš sretan,a za mene me nikad nije bilo briga...
Zbogom"
...e kako bi bilo lako da ga ne volim...

...sve sam tebi dala,ti prodao si me...

...napokon sam se malo 'probudila' nakon svih nedavnih događaja...u zadnjih godinu dana puno sam griješila,potpuno se promijenila i na tom putu izgubila sebe...onu osobu u koju sam istinski vjerovala,bila sigurna da može sve što poželi...potrošila sam godinu dana na njega koji nije vrijedan spomena,mučila se da izdržim sve što mi je napravio,voljela ga sa svim njegovim manama,dala cijelu sebe ni za koga...i zato je sad došao taj dan kad ću samoj sebi reći STANI...sad napokon vidim da je za nas prekasno,da sam bila klinka koja vjeruje u čuda i u nemoguće..promijenit ću se,vratiti se na staro,znam da ću izgubiti jako puno ljudi jer me nitko prije nije volio takvu kakva jesam,nisu me podnosili jer čvrsto vjerujem samo u sebe..počeli su me primječivati tek kad sam postala ''zanimljiva'',djevojka koja radi gluposti i smije se tome zajedno sa svima,koja pije do iznemoglosti samo da pokaže što može...e to nisam ja...zbog njega sam počela piti,on me častio prvim 'pravim',alkoholnim pićem,sjedio je pored mene i zajedno smo se smijali...ali nije on toga vrijedan,zbog njega sam iznevjerila svoje roditelje koji su vjerovali u mene i imali puno povjerenje,mogla sam ići kud sam htjela,biti vani do ranog jutra jer sam tad bila njihovo ''dobro dijete''...više mi ne vjeruju,preispituju svaki moj odgovor,misle da je to zbog nekakvog lošeg društva,a ja jedina znam da sam zbog njega,kad bi moji otišli nekud,izvlačila se iz kuće i vračala zorom,provodila s njim sate i sate na onom prokletom igralištu,lagala svima...više ni sama ne znam što je istina...previše sam griješila i sad nema više onog mog:Da,da,da to sam ja,malo sam posrnula...ja sam njemu dovoljno dobra samo za zabavu i to napokon vidim...odustajem od svega...želim samo vratiti pravu sebe,biti ono što jesam,ono što meni odgovara,a ovo sad to definitivno nije...ovako se kajem zbog svakog svog postupka i više ni sama ne znam što je dobro,a što loše...nema više tog,nestaje sa sjećanjima...jedino čega se ne odričem je ono moje:Volim te...jer volim ga i dalje,ali ja s tim mogu živjeti,samo sam svo ovo vrijeme tražila opravdanje za svoju ludost u njemu i onome što se dogodilo...a nije to razlog,razlog je u meni bio svo ovo vrijeme,predugo mi je trebalo da shvatim...jedino što je bilo dio one stare mene je ta ''ljubav'',ona ne prestaje kad je to odlučim,nije kratkotrajna i znam da boli,ali na to sam uvijek bila spremna..nikada nisam bila djevojka kojoj ljubav dođe i prođe...ja ću i dalje voljet,samo ga više nikda neću zvati,skrivati pogled pred njim,visoko ću podignut glavu i vratiti sav svoj ponos,vjeru...možda se on jednog dana opet sjeti mene,ali koliko god boljelo ja neću biti tu,ne na onaj način na koji je navikao,živjet ću za njega u snovima jer u snovima je još uvijek moj...napokon prihvačam život onakvim kakav uistinu je,onakav kakvim ga ja napravim...opraštam se sad od svih onih ljudi kojima se više neću ''sviđati'',koji me bez mojih ludosti neće primječivati...opraštam se od njega,iako mu to ništa ne znači i još ću jednom reći:OPROSTI za sve,ja jesam kriva...ali,znate ono mjesto između jave i sna,ono kad se još uvijek sjećate što ste sanjali..e tamo ću ga ja uvijek voljeti,i uvijek biti uz njega,što god da se dogodi...prije nekoliko dana kad sam se s frenovima dogovarala za novu godinu,jedan mi je dečko rekao da mora Njega pitati da li smije samnom slaviti Novu...ja sam se na to samo nasmijala,a on mi je onda rekao:Znaš,on kad je pijan ne da te nikome i stalno priča o tebi,a kad se otrjezni prodao bi te svakome...to je jebena istina...i sad napokon razumijem...ja sam se predala,ostavila cijelu prošlu godinu iza sebe i sad imam cijelu ovu da ispravim sve i vratim SEBE i sav svoj svijet kakav je uvijek bio prije njega...
P.S. ljubavi,volim te,samo na neki svoj način i sigurna sam u to,i voljet ću te bar dok sjećanje ne izbljedi,dok ne nestane svaki trag tvog postojanja,dok ne zaboravim...više me ne posjeduješ... =(*


*ovu pjesmu svo vrijeme sanjam i nadam se da će mi jednog dana on izreći sve te riječi,samo je nada ostala,samo u snovima....*

...a ja sama i ove nove godine...

...zadnji su sati ove godine..voljela bih da sam bila sretnija,ali netko je odlučio umjesto mene...hvala vam svima na commovima..drago mi je kad netko napiše ono što uistinu misli,bez obzira da li će me to povrijediti,hoću li shvatiti koliko sam glupa bila...i sama znam da bi najbolje bilo da ga zaboravim,ali problem je u tom što ja to ne želim...ja ne želim zaboravljati kao što ljudi zaboravljaju mene,tako lako,kao da nisam nikada ni postojala...zato postoje sjećanja,loša,a i ona lijepa..danas sam bila na misi,idem svaku nedjelju,jer sam shvatila da mi je potreban Bog u životu..a to spominjem zato što me propovijed toliko dirnula,pričao je nešto o ljubavi,kako je ona prava vječna i da se treba odreći ponekad sebe samog da bi ona uspjela...da treba uložiti sve i dati sebe za onog drugoga,slušati i razumjeti,vjerovati...plakala sam,ali nitko nije vidio moje suze...samo sam se tiho zapitala za koga te suze opet padaju..i da li je vrijedno...i rekao je kako neće biti lako,da mi nismo na ovom svijetu da uživamo i lagodno živimo,trebamo se potruditi,ali ipak ne dobijemo uvijek sve što želimo...ja sam dala sve,odrekla se cijelog svog života zbog njega,a kako mi vraća?..zapitala sam se zašto je tako teško reći volim te?jer ja prva to ne mogu izgovoriti ako to iskreno ne mislim,ni nisam nikda prije,ni kad smo nas dvoje bili sretni zajedno,nego sad kada je svemu došao kraj..kad sam shvatila da nema dalje...svim nam je potrebno ponekad čuti te riječi,da se uvjeriš da uistinu postojiš,da imaš razlog za živjeti dalje...sjetila sam se da kad smo nas dvoje zajedno uživali,bio je uvijet da nema osjećaja,da sve bude bez obaveze,a ja sam ga zavoljela,i volim ga zbog svega što on je,zbog toga što nekad zna biti tako grozan prema meni,glumiti i lagati,zato što kad smo sami,ja sam za njega jedina na svijetu,zapravo tad svijet ne postoji...bila sam u gradu jučer,sasvim obična večer..samo nikda prije ja nisam bila tako očajna..grizla sam usnice i cijlu večer pokušavala uvjeriti suze da nemaju zbog čega teći,da nije važno,da nisam važna ja...a on je bio kod nje,bili su sami u njenoj kući..to su mi rekli 'naši' prijatelji,onako kroz šalu,oni su nas milijun puta vidjeli zajedno i još uvijek ne kuže,ne razumiju da to meni nije onako bezveze,svi su toliko uvjereni da sam ja bezosjećajna i hladna..da je ne znam voljeti,da na to nemam prava...a oni svi smiju,za sve ostale je to 'normalno',samo sam ja na cijelom ovom prokletom svijetu bezosjećajna?..ljudi,gdje vi živite...možda sam ih u to sama uvjerila,jer mene nikda nitko nije vidio da plačem,da žalim,na mom je licu cijelo vrijeme onaj lažni osmijeh..pa zar ne vidite da se smijem kako ne bi plakala...mislite da ja imam sve što poželim..da,imam,ali ono materijalno,a to mi nije ni najmanje bitno..kad bi znali da bi dala sve što imam za ljubav,onu pravu,vječnu...prošla je cijela godina,a ja i dalje patim,osjećam se isto kao i lani,a obećala sam sebi samoj da ću se potruditi,natjerati svijet da ide bar na trenutak onako kako sam ja to zamislila...vjerovala sam u čuda...neka se čuda događaju,samo ponekad,ali sreća kratko traje...koje su moje želje u Novoj Godini?..ne znam(ljubavi,evo ti primjer moje neodlučnosti koji stalno tražiš),ja ne znam što želim...neću poželjeti Njega,jer znam da se ta želja neće ostvariti,ne još jednom,a ne želim se ponovno toliko razočarati...želim nestati,otići od svega,pa da svi ljudi imaju razlog zaboraviti me,jer neće me više biti...i dalje ću se smijati sa svima,ne želim pokvariti doček svojim prijateljima,nisu to zaslužili od mene...svima vam želim sreću i da vam se ostvare svi snovi,da,ako već niste,pronađete neki razlog za život,uživajte...ja ću i dalje iskreno voljeti,jer ljubav je jedino što ostaje,a ako je prava,vrijeme će pokazati,doći će neki moj dan,kada će sve kulise ovog svijeta pasti,kad nestat će laž i moći ću svima pogledati ravno u oči,a ne skrivati pogled jer ne smijem reći istinu,jer se moram žrtvovati za njegovu sreću....
§r€tN@ N0w@ g0d!n@ =)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.